Još jedan Dan nezavisnosti obilježen je samo na dijelu teritorije ove države, s različitim stavovima o prošlosti, ali i vizijama budućnosti BiH. Događaji koji su prethodili sudbonosnim 29. februaru i 1. martu 1992. godine, ali i oni koji su uslijedili, uglavnom su poznati, pravno verificirani i dokumentirani.
Većinska volja građana svih nacionalnosti, koji svoju budućnost nisu vidjeli u krnjoj Jugoslaviji ili nešto većoj Srbiji, rezultirala je međunarodnim priznanjem BiH. Zbog ratnih zločina počinjenih u okviru plana da se to spriječi, pokušaja stvaranja etnički čistih teritorija, pa i genocidom, kompletan politički i vojni vrh tadašnje Srpske Republike BiH, kasnije RS, osuđen je pred UN-ovim Međunarodnim krivičnim sudom u Hagu.
Svoju avanturu platili su i čelnici “Herceg-Bosne”. Ovim činjenicama počinje i završava svako objektivno istraživanje historije 90-tih na ovim prostorima. Sve ostalo su lični, politički, emotivni ili dnevnoj politici i vlastitim pozicijama podređeni stavovi.
Od različitih pogleda na prošlost više brine neizvjesna budućnost u koju idemo s kusurom od ratnih politika, oličenim u nekim novim neodgovornim liderima, koji nastavljaju crtati granice i sanjati nedosanjane snove, a 31 godinu poslije svi se, vjerovatno, možemo složiti s tim u tome da je cijena bila previsoka.
Oni koji su na međunarodno priznatom referendumu, na pitanje „Jeste li za suverenu i nezavisnu BiH, državu ravnopravnih građana, naroda – Muslimana, Srba i Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive“, odgovorili sa „da“, svjesni su da ova zemlja još nije suverena, do kraja nezavisna, a pogotovo da u njoj svi nismo ravnopravni.
Sudionici nelegalnog i nepriznatog plebiscita, koji su bili saglasni da “srpski narod ostane u zajedničkoj državi Jugoslaviji sa Srbijom, Crnom Gorom, SAO Krajinom, SAO Slavonijom, Baranjom i Zapadnim Sremom, te drugim koji se za taj ostanak izjasne”, danas valjda vide da ni Jugoslavije, ni svih SAO-a, ni Crne Gore u zajednici sa Srbijom više nema.
Je li moglo i moralo drugačije, pitanje je koje će ostati zauvijek lebdjeti nad desetinama hiljada mezarova, grobova širom BiH. Možemo li, moramo li drugačije, pitanje je na koje, zbog žrtava i svih onih koji to, slijedeći sulude ideje i kartografe, sutra mogu postati, moramo dati konačan odgovor.