Dejtonski sporazum oblikovao je Bosnu i Hercegovinu. Ne samo da je zaustavio četverogodišnje krvoproliće nego i zemlji dao ustav i oblikovao njenu državnu strukturu.

No, iako je dejtonski ustav već 27 godina na sceni, paradoks je da on, u pravom smislu te riječi, nikada nije uspio zaživjeti ni u politikama vladajućih političkih stranaka, a pogotovo ne u umovima i dušama ljudi. Sve tri nacionalne politike u BiH bile su nezadovoljne Dejtonom i sve tri ga, s manjim ili većim intenzitetom, tretiraju kao privremeno rješenje.

Za srpsku nacionalnu politiku on je velika pobjeda zbog legalizacije „srpske države“ u BiH i usputna stanica na putu ka potpunom otcjepljenju. Za hrvatsku nacionalnu politiku on je nepravedan jer je Hrvate „gurnuo“ u Federaciju s Bošnjacima, onemogućivši ih da imaju vlastiti entitet. Za bošnjačku nacionalnu politiku on je legalizacija genocida i privremeno rješenje koje je zaustavilo rat, ali nužno mora biti promijenjeno u pravcu „pravedne“ Bosne i Hercegovine, što je u ovoj percepciji unitarna država. I građanske snage u državi s prezirom gledaju na Dejton, kao na ustav koji preferira etničko predstavljanje i dijeli građane u torove.

Tako je 27 godina Dejtona prošlo u negiranju tog Dejtona i traženju načina kako da ga se riješimo. Politička borba mahom se vodila oko toga da su Srbi, kao, otcjepljivali Republiku Srpsku, Bošnjaci je, kao, ukidali, a Hrvati, kao, pravili svoj entitet.

I dok su nacionalne politike tri decenije vodile borbe za svoje maksimalističke ciljeve, nakon kojih se niti jedna ni za milimetar nije približila svom cilju, Bosna i Hercegovina je (p)ostala jedna od najsiromašnijih i najnerazvijenijih država Evrope, s devastiranim institucijama, upropaštenim obrazovanjem i zdravstvom, lošom ekonomijom, zadojenom omladinom, katastrofalnom infrastrukturom i s gotovo milion stanovnika manje.

Umjesto da smo se odmah po potpisivanju Dejtona posvetili izgradnji onoga što se graditi može, u okvirima koji su takvi kakvi jesu, jer drugih nemamo, 30 godina nam je prošlo u iščekivanju „kosmičke pravde“ i velikih nacionalnih ciljeva. A život prolazi.