Ustavna obaveza proistekla iz Aneksa 7, povratak svih na svoje, nikada nije realizirana. Potpisnici Dejtonskog mirovnog sporazuma znali su da se taj aneks nikad neće realizirati, pogotovo kada je u pitanju područje na kome su vršene masovne egzekucije i etničko čišćenje i koje se zove samo po jednom konstitutivnom narodu.
Mrtvi se vraćaju u tabutima nakon prekopavanja masovnih stratišta, a živi su rasuti po cijeloj planeti... Oni najhrabriji koji su se odvažili da početkom dvijehiljaditih dođu na svoje u tom entitetu su građani trećeg, četvrtog ili petog reda.
U domenu ekscesa ili incidenta je njihovo zapošljavanje u institucijama ili javnim preduzećima. Zbog toga je povratnika u bh. entitet RS sve manje, jer se od obnovljenih kuća ne živi. Štaviše, sve kuće, uprkos silnim donacijama, nikada nisu „uspravljene“.
Godine će učiniti svoje, a etničko čišćenje će za deceniju ili dvije biti verificirano. Ostat će pusti krajevi i priče o ljudima koji su tu živjeli.
Ono što nije ostvareno u ratu, kontinuirano se provodi u miru. No, na šta računaju oni koji govore da je BiH od Une do Drine?
Zar u ovih 25 godina postdejtonskih kriminalnih privatizacija i bogaćenja tajkuna nisu mogli osmisliti model o(p)stanka povratnika. Radna mjesta u svojim lokalnim zajednicama otvarali su prognanici koji su preživjeli i koji su se snašli u tuđini.
I dalje će povratnici deklarativno dobivati podršku, ali će praktično biti pušteni niz Drinu - kao i 1992. godine.