Postoji priča kako je poznati Alibeg Kapetanović iz Vitine, nakon čuvenog putovanja šestorice Alibega u Beč u posjetu Franji Josipu, na povratku iz Beča u društvu Alibega Filipovića svratio u Glamoč i vidio Đulu. Odmah je begenisao i zaprosio od oca, ali ga je on na lijep način odbio, iako je Alibeg Kapetanović bio veoma ugledan, bogat i poželjan zet.

Poznato turbe

Rekao je da ne bi mogao podnijeti da mu najdraže dijete ide tako daleko, jer bi on tri dana morao putovati od Glamoča do Vitine da vidi svoju Đulu. Put do Vitine bi ga vodio preko Livna, Duvna i Mesihovine, do Ljubuškog, odnosno do Vitine, a to je tri dana puta, kaže se da je rekao Đulin otac, odbijajući tako uvaženog prosca. Kad je odrastao, Muhamed je pitao majku kako se ona udala za Huseinbega, a ona mu je rekla: “Nisam se ja udavala, nego me je dao babo, tako je tada bilo.”

Dosta kasno Muhamed se počeo kod majke interesirati za njene rane dane i za život koji je vodila, a koji se odvijao u Glamoču. Zbog toga je više puta insistirao da otputuju u Glamoč da mu ona pokaže mjesta svog djetinjstva, ali je ona odbijala govoreći: „Što da idemo, kad u Glamoču više nema Filipovića, svi su pobijeni ili protjerani, šta ćemo tamo tražiti?“.

Tek kad je već bilo isuviše kasno, a to je bilo početkom sedamdesetih godina, Đulhanuma je pristala da ode u Glamoč. Njen tetić Nurudin Sulejmanpašić, koji je imao automobil i rado to učinio svojoj daidžišni Đuli, koju je i on veoma poštovao i volio, odvezao je Đulhanumu svojim automobilom u Glamoč rutom preko Varcar-Vakufa (Mrkonjić-Grada), Baraća i Mliništa. Đulhanuma od svoje udaje nikad više nije bila u rodnom mjestu i Nurudin i kćer Zilha su sa zanimanjem očekivali da vide kako će ta posjeta na nju djelovati. Da su znali kako će ona reagirati na ono što je zatekla u Glamoču, ne bi nikada insistirali da ide tamo.

Ona je bila preneražena i prva njena konstatacija je bila: „Pa ovo više i nije Glamoč.“ Za nju to više odista nije ni bio njen rodni grad. Nijedna od 39 velikih kuća koje su pripadale Filipovićima nije više postojala, odžak je bio zapuštena ruševina, mada je prvorazredni historijski spomenik, čak ni prelijepa kuća njenog djeda hadži Hamidbega, koja je izgledala kao tvrđava, nije više postojala, bilo je srušeno i poznato turbe u Begzićima koje je njen predak Ćerimbeg podigao svojoj nesretnoj ženi. Nije više bilo nijednog živog Filipovića u Glamoču, jer je posljednji od njih Salihbeg umro tri godine ranije u 96. godini.

Iako su se mnogi Glamočaci s velikom radošću okupili da vide svoju Đulicu i nudili joj gostoprimstvo, ona je odlučila da posjeti jedino kuću porodice Bilića koji su živjeli uz kuću i imanje njenog oca i radili za njega. Kod Bilića je popila kahvu i razgovarala s velikim brojem Glamočaka koji su se brzo iskupili da je vide i pozdrave.

Đulhanuma je svim Bilićima, Oštrićima i nekim drugim porodicama podijelila darove i dala prilog lokalnoj džamiji i nakon nešto više od jednog sata razgovora s brojnim ljudima i ženama rekla kćerki: „Dijete, hajmo odavde, muka mi je i ne mogu više ovdje ostati. Rekli su mi da u Hlivnu ima lijep hotel, zovu ga Dinara, tamo ćemo noćiti i onda se preko Kupresa vratiti kući.“

Ustvari, od silnog uzbuđenja i šoka, koliko od onog što je vidjela, tako i od činjenice da niko njen i niko od Filipovića više ne postoji u Glamoču, čak su nestali i tragovi njihovog četiri stotine godina kontinuiranog postojanja, njoj je pukao čir na stomaku i ona je dobila krvarenje o kojem nikome nije ništa rekla, sve dok nisu doputovali u Livno, kada je rekla da želi doktora i kad se otkrilo šta je doživjela.

Ljubazni Livnjaci su joj doveli doktoricu koja joj je dala lijekove i naložila ležanje i tako je u Livnu, ali sada mnogo opuštenija, provela tu noć. Kako od uzbuđenja nije mogla spavati, cijelu je noć provela uz kćerku i sina njene tetke Fatime, koji su uz nju dežurali, i sa dvije Livanjke iz poznatih porodica, i njima pričala o svom životu u Glamoču i mnogim drugim stvarima. Tada je rekla kako nije išla u školu, a bila je veoma dobro obrazovana.

Odlična aščikaduna

Rekla im je: „Djeco, pa nismo mi bile za školu, mi smo bile najbolje pleme i nismo mogle da se miješamo sa svakakvim svijetom i izlazimo kako i kada to od nas traži. Babo nam je doveo učiteljicu iz Splita i ona je ostala godinu kod nas da bi nas naučila čitati i pisati i drugim važnim stvarima koje o svijetu i ljudima svaki insan treba da zna, a naručio nam je iz Beča razne žurnale i one po kojima smo birali odjeću i obuću, kao i časopise i knjige za čitanje i od svih nas je samo Munira, kao najmlađa, i to kad je babo već davno bio umro, išla u školu.

Ja sam najviše voljela jedan žurnal u kojem je objavljivan roman ‘Lijepa bolničarka’ s pričom iz rusko-japanskog rata. Kasnije sam čitala sve što sam mogla dohvatiti i na kraju ono što su moja djeca čitala. A sve važne stvari sam naučila iz života. Dok sam bila kod oca i kad sam se udala, sve dok Huseinbeg nije umro, nisam ušla u kuhinju. Kad sam se udala, takav je bio običaj, povela sam sa sobom Ajku, da bude uza me i da brine o mojoj odjeći, a Gopu da mi kuha, jer je bila odlična aščikaduna i znala je šta ja volim jesti.“

A na pitanje kad je naučila tako dobro da kuha, jer je bila izvanredna kuharica i njena su jela, osobito neka, bila prepoznavana čak u drugim gradovima kad bi ih neko donio na dar ili u babine, rekla je da muka svemu čovjeka nauči, a kada se uči, onda nikada ne treba da se uči olahko, na brz i površan način i bez volje, nego kako Bog zapovijeda, a ne kako to naša lijenost traži.