Glamoč je, između ostaloga, i resort značajnih arheoloških ostataka, a to su meganišani, od kojih je najpoznatiji Bašića nišan koji je, kako se smatra, težak više od 20 tona i koji je duboko ulegao u tlo pa se pretpostavlja da je bio visok deset metara.

Isto tako, megaveličine su i bašluci u odžaku u kojem su ukopavani pripadnici porodice Filipović, kao i mnogi drugi bašluci.

Plemenite trave

Ovu sliku Glamoča i njegovih značajki možemo dopuniti i konstatacijom da se osnova privrede Glamoča sastojala u stočarstvu i uzgoji onih kultura koje su u tradiciji visokih kraških polja, a to su razne vrste trava, među koje na prvom mjestu dolaze plemenite trave koje se nazivaju žitom, a od žita u Glamoču su uspijevali najviše zob i ječam, pa su te dvije vrste žita bile i glavna kultura poljoprivredne proizvodnje.

Svakako je od žita bila još važnija trava jer su glamočke livade davale izvrsnu travu, a ona je bila neophodna za gajenje ovaca, tako da je u vrijeme kad je pisac boravio u Glamoču samo u njegovoj porodici stočni fond iznosio više od 10.000 ovaca i nekoliko stotina krava većinom montafonske rase, koja je bila otporna na visoku nadmorsku visinu, kao i nekoliko desetina konja, kako teglećih tako i jahaćih, zatim volova koji su služili za vuču volujskih kola koja su jedino mogla da se koriste u prijevozu sijena po ravnoj površini Glamočkog polja u koje bi svako uže kolo upadalo u zemlju i onemogućavalo prijevoz ogromnih količina sijena. U tu svrhu korištena su volujska kola s veoma širokim točkovima, koji nisu upadali u tlo i koji su omogućavali da se sa udaljenih livada sijeno transportira na određena mjesta gdje se stvarala zaliha u sijenu za prehranu ovaca i ostale stoke tokom dugih glamočkih zima.

Ovaj prikaz nazvao sam „Glamoč grade, mali Carigrade”, što je prvi stih pjesme koju je ponekad, kad bi se poveo razgovor o Glamoču, citirala moja tetka Meleć-hanuma Kulenović, sestra moje majke.

Pjesma je imala dodatne stihove pa je poslije ovog prvog slijedio drugi u kojem se kaže „u tebi se sokolovi viju“, a zatim „kita cvića u Filipovića“, nakon čega bi tetka Meleća nabrajala imena naših rođaka nadijevajući svakom epitet nekog cvijeća.

Ova moja tetka bila je izuzetna osoba i zaslužuje da se o njoj nešto više kaže, ali da bi se razumjela posebnost žena iz porodica Filipović u Glamoču, potrebno je reći i to da su upravo one bile čuvari ne samo porodične nego i vjerske i uopće tradicije ljubavi prema zemlji i poštovanja prema njenim ljudima.

Stroga pravila

Zato što su muškarci koji su živjeli na samoj granici Bosne i zbog svog položaja, a i zbog stalnih nasrtaja Venecije, a kasnije i Austro-Ugarske na samu granicu Osmanskog carstva, odnosno BiH kao najisturenije provincije tog carstva prema Zapadu, bili prije svega okrenuti ratnim pohodima, onda su ove žene bile one koje su čuvale stroga pravila uvedena od početka u život na granici.

Ta su se pravila sastojala u sljedećem: uska povezanost među svim članovima obitelji, odgovornost za život i probleme s kojima se susreću ne samo Filipovići nego i svi stanovnici Glamoča, čuvanje odgovornosti prema vjeri koja nas je ujedinjavala i ugleda porodice i odgoja djece.

Po tome naglašenom vjerskom i tradicijskom osjećanju žene iz Glamoča su se razlikovale od žena iz porodica Filipović koje su živjele u drugim mjestima udaljenijim od granice, gdje se živjelo mnogo opuštenije i s manje strogosti u odnosu na ponašanje i običaje.

Tako se, naprimjer, u Ključu uvijek znalo koje su žene u porodici glamočkog porijekla. Mnoge pripadnice porodice Filipović iz Glamoča udavale su se za Filipoviće naseljene u Ključu i u odžacima u Sredicama i Rastoci, a one su svojim ponašanjem i nekim običajima odudarale od žena ključkih Filipovića.

Držale su se pravila koja su donijele iz Glamoča, a ta su pravila bila praćena određenim ceremonijama, tako da se njihov karakter može ocijeniti iz primjera jedne od takvih žena piščeve amidžinice Atife Tife Filipović, sestre veoma uglednog amidžića piščevog djeda Ali-bega, Osmana hafiz-bega Filipovića iz Glamoča.

Za nju mu je njegova tetka Hata (očeva sestra) pričala kako je nevjesta Tifa uvela red da se posjete obavljaju samo u večernjim satima jer je dan rezerviran za kućne i porodične poslove, a da su oni iz kuće tetke Hate koja se nalazila u mahali Bebić na povišenom mjestu, odakle se jasno vidjela kuća amidže Omer-bega, posmatrali ponekad kako nevjesta Tifa priprema posjetu. Tetka bi pričala kako bi se ushodali momci i djevojke po dvorištu, što je bio znak da se amidžinica sprema nekome u posjetu.

Kad bi sve pripreme bile gotove, pripremila bi se povorka, naprijed je išao momak s fenjerom, iza njega drugi koji je nosio na glavi tepsiju na kojoj su bile ponude koje je Tifa redovno nosila kao znak pažnje onima koje posjećuje, a zatim je krenula ona, vodeći obično jednu od svojih kćerki sa sobom, dok bi na kraju povorke opet išao jedan momak koji je pazio da sve teče kako treba i da bilo ko ne bi ometao kretanje.

Amidžinica Tifa bila je od onih žena koje su još u tridesetim godinama prošlog stoljeća nosile feredžu. Takve slične običaje i ceremonije koje su je pratile donosile su i druge Glamočke koje su bile udate u Ključu, a, koliko autor zna, u vrijeme kad je on boravio u Ključu bilo ih je deset koje su iz Glamoča došle u Ključ i tu živjele.

Naravno da su takve uloge koje su imale morale kod nekih od njih poprimiti takve razmjere da su ih izuzimale u svakom pogledu. Upravo je takva bila tetka Meleć-hanuma ili Begovica, kako su je nazivale komšije u Sarajevu u Medresetima, gdje je imala kuću, i kasnije u Logavinoj ulici, kad je stanovala u Džininoj kući jer je njena 1944. godine bila bombardirana.

(U narednom nastavku o tetki Meleć-hanumi)