Ne treba nikoga čuditi što je 27-godišnji Mirnes Hasanović iz Srebrenice u petak iz stana u Srebrenici u kojem je iznenada izbio požar, od skoro sigurne smrti spasio svoju nepokretnu komšinicu Milicu Simić.

Ovaj hrabri vatrogasac, koji, iako nije bio na dužnosti, primijetivši da iz stana na osmom spratu zgrade u kojoj je živio kulja dim, uz pomoć svojih komšija razvalio je ulazna vrata ne razmišljajući hoće li i sam biti povrijeđen, utrčao u prostoriju u kojoj se nalazila nepokretna Milica te iznio ženu na sigurno.

Za Mirnesa, iako živi u gradu u kojem je biografija većine njegovih stanovnika, pa i njega samog, opterećena teškim posljedicama genocida počinjenog 1995. godine, nije bilo dileme da li spasiti svoju komšinicu Milicu ili je ostaviti na milost i nemilost vatrenoj stihiji.

Naprotiv, golih ruku utrčao je u njen stan i tako, uz hrabrost koja ga, poznato je, odavno definira kao čovjeka, pokazao i nesebičnu  ljudskost i karakter za kakvim još čeznu mnoge naše sredine.

Mirnes Hasanović u Srebrenicu se s majkom i bratom vratio 2002. godine kao desetogodišnjak. Nakon završene srednje škole dobio je posao vatrogasca, zasnovao porodicu i, bez obzira na sve što je njegovu porodicu zadesilo u ratu, ostao da živi u gradu u kojem je rođen. Ne postoji, kažu, u Srebrenici osoba, bez obzira na to kojoj naciji i vjeri pripada, koja za ovog hrabrog i čestitog mladića nema riječi hvale.

Budućnost BiH, ipak, pripada Mirnesovoj generaciji.