Kalifornija. Tako je zovu zbog klime. Površina Mjeseca. Tako je zovu zbog kamena. Ali Mjesec nema njene rijeke, pa ću, kao stari Hercegovac, sa gnušanjem odbiti ovo drugo poređenje. 

Jedna od tih rijeka, Neretva, podijeli Hercegovinu na istok i zapad. Šta zna rijeka kakve joj budale žive s jedne, a kakve s druge strane. Nije nju briga.

I dok zapadna Hercegovina decenijama ima precizno artikulisanu politiku koja radi za nju, to nije slučaj s istočnom.

Zamislite da predsjednik Hrvatske nije bio u Dubrovniku

Sjećate se Alije Izetbegovića? To je onaj prvi predsjednik Bosne i Hercegovine. Dakle - i Hercegovine. Da li iko zna i jedan govor u kome je Alija spomenuo Trebinje? Taj, kako ga vole nazvati njegovi SDA savremenici, „političar širokih shvatanja“, bio je ustvari avlijski političar. Dalje od svoje avlije Alija nije nikada vidio, a njegova avlija bili su Sarajevo i bliža okolica. Istočna Hercegovina nije bila u njegovu ni perifernom vidu.

Njegov sin, princ Bakir, pomno njeguje ovu grešku svoga oca. Puna su mu usta „cjelovitosti, države i nedodirljivosti granica“, a nisam siguran da je ikad znao naći Trebinje na karti niti ga je to interesovalo. Bileću, Gacko, Ljubinje… da ne spominjemo.

Da li su Alija i Bakir ikada bili u Trebinju, tom, prema mnogima, najljepšem gradu države kojom su oba predsjedavala? Nemam pouzdan podatak, ali koliko znam – nisu.

Danas SDA-ovci lako napadaju Dodika zato što je predsjednik države koju ne voli, a to što Aliju očigledno nikada nije bilo briga za istočnu Hercegovinu, a isto je tako bio predsjednik iste te države, nije valjda bitno. Za Izetbegoviće istočna Hercegovina nikada nije bila dio Bosne i Hercegovine. Bar se taj dojam stiče.

Zamislite da predsjednik Hrvatske nikada nije bio u Dubrovniku, ili premijer Belgije u Brižu? E, Bakir i Alija nikada nisu ni spomenuli Trebinje, a kamoli da su bili u njemu. Filmska replika bila bi: „Ja predsjednika i govana.“

Ima se – može se

Za razliku od njih, Dodik odlično zna gdje je Trebinje. Ali samo kada to njemu treba. Hidroelektrane na Trebišnjici bile su firma u kojoj, kažu, nije bilo mašine kakve nije bilo. Na desetine bagera, valjaka i ko će ga znati kakvih sve dizalica, viljuškara i kipera.  

Najtiga volim vjerovati kafanskim pričama, a jedna takva kaže da su po dolasku Dodika na vlast sve te mašine ekspresno prebačene u Banjaluku. Nesretni tadašnji direktor HET-a, u obližnji je šumarak, kažu, sakrio neki stari bager i tako ga sačuvao za Trebinje. Kao i bageri, tako i pare iz HET-a uglavnom nađu put za Banjaluku.

I tako, dok se Banjaluka i Doboj uvezaše savremenim autoputem s četiri vozne i dvije zaustavne trake, jedine dvije ceste koje vode ka Trebinju, ona preko Ljubinja i ona druga iz pravca Foče, takve su da ih je potpuno primjereno porediti s kozjim stazama.

Da ne zaboravimo i dio autoputa koji prolazi kraj Banjaluke, ide do Save, na kojoj uopšte nema mosta, pa tako taj put stoji zatvoren i neupotrebljiv godinama. Ima se – može se. Poslaće Hercegovci još para.

Bosanca Dodika, naravno, sve ovo skupa ne pogađa, kada i mora doći u istočnu Hercegovinu, a to je obično kada mu zatrebaju glasovi, on to radi helikopterom. Tako je pred prošle izbore došao u Termoelektranu u Gacku i jednostavno poručio: „Ko ne bude glasao za SNSD, dobit će otkaz iz Termoelektrane.“ Dođe čovjek helikopterom iz Banjaluke, hladno u mikrofon izgovori ovakvu gadost, i pobijedi. Ma znate šta, dobri moji Gačani, i ne zaslužujete bolji put od one kozje staze što je imate preko Tjentišta.

Priča dalje kaže da HET uplaćuje pare trebinjskoj opštini svake godine zbog toga što je opština ugroženo područje Hidroelektranama. Umjesto da se te pare direktno troše na izgradnju puteva i na infrastrukturu, tim sredstvima konstantno se gubi trag. Jedne godine, tvrde upućeniji, pare iz tog fonda završile su u FK Borac, koji je, pazi sada ovo, slučajno, banjalučki klub. Koliko znamo, trebinjski se zove Leotar.

Ukratko, stvari izgledaju ovako. Bošnjački političari davno su se odrekli istočne Hercegovine, kao da nije dio države, nit ih interesuje, niti znaju šta bi s njom. U drugu ruku, srpski političari od tamo godinama precizno izvlače dvije stvari, glasove i pare. S podjednakom učinkovitošću oboje.

Ako ovoj priči dodamo još i da je za vrijeme prošlog sistema trebinjskoj opštini oduzet izlaz na more i cijeli rejon Sutorine pripojen Crnoj Gori, a da je u Dejtonu, bez saglasnosti lokalne zajednice, zaleđe Dubrovnika koje je bilo trebinjska opština, dakle atraktivno turističko naselje Ivanica, dodijeljeno Opštini Ravno, jer je to tako tražio Tuđman, Milošević mu aminovao, a Aliju nije bilo briga, onda poetika odbačenog pastorčeta tako precizno pristaje istočnoj Hercegovini. Zar ne?