Prošle su dvadeset i četiri godine od ubistva bivšeg ministra vanjskih poslova Republike Bosne i Hercegovine. Prema službenoj verziji, Irfan Ljubijankić stradao je u okolini Slunja prilikom pada helikoptera pogođenog raketom ispaljenom sa položaja paradržavne „Vojske Republike Srpske Krajine“. Sa Ljubijankićem su poginuli njegovi najbliži saradnici Izet Muhamedagić, Mensur Šabulić, Fadil Pekić, kao i član posade Mirsad Dupanović. U letjelici su bila i dva ukrajinskih pilota. Tijelo jednog od njih nikada nije pronađeno.
„Predmet Ljubijankić“ odavno se ukiselio u Tužiteljstvu BiH. Unatoč brojnim dostupnim dokazima za uspješno procesuiranje zločina, tamošnji portparolčić papagajski ponavlja kako je „istraga u toku“. U međuvremenu, ubice i nalogodavci žive slobodno. Neki od njih čak i na teritoriji naše domovine.
U arhiviranom dokumentarcu Arijane Saračević- Helać otkrivene su mnoge činjenice iz zaboravljenog slučaja. Stradanje časnih ljudi komentirali su vojni i civilni zvaničnici RBiH. Naročito se govorilo o događajima koji su prethodili rušenju helikoptera. Tako smo doznali kako je Ljubijankić neposredno uoči pogibije glasno upozoravao na drski kriminal unutar bh. diplomatsko-konzularne mreže. Otkriveno je i da se u helikopteru nalazilo najmanje pet miliona njemačkih maraka namijenjenih Petom korpusu ARBiH, kao i privatno pismo legendarnog komandanta 505. Bužimske brigade za predsjednika Aliju Izetbegovića. Izet Nanić navodno je opisao nezakonite, ratnoprofiterske muljaže čelnika Stranke demokratske akcije u Bihaću. Poginuo je petog avgusta 1995. godine. Pismo nikada nije stiglo do Sarajeva.
Nerasvijetljena ubistva bosanskohercegovačkih heroja prekriva znakovita institucionalna nezainteresiranost. Minka Ljubijankić trinaest godina je čekala posthumno uručenje „Zlatnog ljiljana“ za rahmetli supruga. Nekoliko mjeseci kasnije, nepoznat neko provaljuje u stan Ljubijankićevih. I jedino što nestaje jeste ratno priznanje.
Jer ordenje smeta kad mrtvi previše znaju!
