Iako je novinar Džordž Peker (George Packer) u novom broju magazina “Atlantic” svoju dugu analizu naslovio “Kraj američkog stoljeća”, držim da se radi o novom početku. Jer, uz sve ruske rakete i svemirsko oružje, konkretni ekonomski angažman i demografski sve emancipiraniju Kinu, još zadugo neće biti alternative za tzv. američki način, bez obzira što on u ovom stoljeću možda neće biti “Made in America”.

To vam je u neku ruku kao religija. Sve tri najveće došle su iz okolice Jerusalema, ali to ipak ne znači da su Arapi, bilo da su muslimani, kršćani ili drugi, najbolji vjernici zato što su živjeli s Isusom i Muhammedom i govorili istim jezikom.  

Kraj Holbrukove ere

Govoreći o gubljenju vjere u Ameriku i ono što se zvalo “Pax Americana”, kroz avanturističke pohode od Iraka do Afganistana, autor problematizira i američko odustajanje od Bosne i njeno olako prepuštanje Evropljanima, iako se radi upravo o “perli američke grandioznosti”.  

I što je najgore, kako vrijeme prolazi, svima je jasno da Amerika postaje sve više kao Bosna, nego što Bosna postaje Amerika. 

Zvuči donekle kao semantička igrarija, po kojoj bi onda i Bosanci, u neko doba, ako istinski prihvate demokratske vrijednosti, mogli postati “pravi” Amerikanci. Jer ovim drugim, očito, to sve manje polazi za rukom zbog trijumfa koji su pretvorili u oholost (“hubris”), o čemu govori i Peker.

U centar svoje priče o propuštenim američkim šansama ovaj autor stavlja akcije “našeg čovjeka” Ričarda Holbruka (Richard Holbrooke), čiju aroganciju, egoizam i elitizam izjednačava s jednim vremenom u kome je na taj specifičan način trošen američki geostrateški kapital. U Bosni ponajprije, jer ta je zemlja srce američke Evrope, a Sarajevo zaista evropski Jerusalem.

Holbruk, koji je služio u administracijama svakog demokratskog predsjednika, od Kenedija (John F. Kennedy) do Obame (Barack Obama), od Vijetnama do Afganistana, bio je u isto vrijeme posljednji veliki američki diplomata koji je na sebi svojstven način znao instrumentalizirati američki utjecaj. To je bila “Holbrukova doktrina”, opravdana u Dejtonu, u eri kojoj je, očito, došao kraj.  

Otuda je bilo vidljivo odsustvo “Klintonove doktrine“, koji je svoje predsjednikovanje posvetio globalizaciji i (nedovršenim) intervencijama da bi skrenuo pažnju sa skandala u Bijeloj kući, kao u filmu “Mazite psa” (“Wag the dog”). A Donald Tramp (Trump) želi sve to okončati nacionalističkom parolom “Amerika prvo”.  

Twitterom protiv Bosne

Nažalost, potvrdilo se da je nacionalizam jači i od demokratije i od komunizma, pa je pred nama teška neizvjesnost. Uz sve, sovjetska Rusija je Amerikancima bila lakši i predvidljiviji neprijatelj nego ovaj globalni haos. 

Najstrašnije zvuči ova autorova teza, jer je opasna i po bosansku budućnost; ujedno, američka je superiornost već smještena u neku prohujalu prošlost. Bosna i Hercegovina, koju Peker, kao i većina američkih novinara, naziva samo iskonskim imenom – Bosna, kaže “duguje svoje postojanje liberalnom internacionalizmu Pax Americane”. Dakle, svjetskom miru i poretku koji održava Amerika! Ali, to ne može u nedogled, jer se ovdašnji, domaći politički krajolik rapidno mijenja.  

“Sada, kada su te riječi historija”, piše Peker, “a mi se (Amerikanci) povukli u nacionalizam (Trampov populizam – op. a.), čija me prljavština sve više podsjeća na balkansku politiku, moramo ponovo razmotriti Bosnu, da vidimo šta je izgubljeno kad Amerika odluči da ostavi svijet samom sebi”.  

Potom citira američkog eksperta Kurta Basunera (Bassuener), koji kaže kako je Tramp “prvi američki balkanski predsjednik”. Kad jednom “otkrije Bosnu”, on bi na Twitteru mogao okončati njeno postojanje?! Kurt predviđa da bi taj Trampov tvit mogao izgledati ovako: “EU u haosu s invazijom muslimana (izbjeglica). Bosna? Grozna ideja! Hrvatska i Srbija trebaju je podijeliti. Jednostavno!” 

Peker u svojoj analogiji zato i podsjeća na užasnu cijenu rata uz katalog patnji kojima su bili izloženi bosanski muslimani - od egzodusa i otimanja imovine do genocida. Sve je to, podsjeća, nazivano “prljavim eufemizmom – etničko čišćenje”, pri čemu su čak i Ujedinjeni narodi bili dio opsade bh. gradova.  

Šta poslije Dejtona

Dejton se, pak, sigurno ne bi dogodio da nije bilo Holbruka i njegove nikad zadovoljene ambicije da postane američki državni sekretar. I da on, prije predsjednika, nije shvatio upotrebnu vrijednost američke vanjske politike. 

Bil Klinton (Bill Clinton), koji ga nakon svega nije naznačio za šefa američke diplomatije, ništa nije kontao na početku rata protiv Bosne. Kao ni Stejt department, koji je prečesto izjednačavao “strane u sukobu” iako su novinari “New York Timesa” i većine američkih medija jasno povlačili crtu ko je agresor, a ko se brani. I sam se sjećam tog frustrirajućeg iskustva dok sam o tome izvještavao iz Njujorka i Vašingtona za RTV Bosne i Hercegovine i druge medije. 

A šta bi bilo da je Holbruk dozvolio da Banja Luka bude oslobođena od Armije BiH, pita se Peker.  

Bio bi to, priznaje, kraj Republike Srpske zbog koje danas BiH ima nepredvidivu budućnost. “Bosna bi danas bila multietnička država, u neredu, ali cijela. Rat bi imao pobjednika. I ne bi bilo Dejtona”, odgovara autor. Tvrdi i da rat nije nikad ni završen u Bosni, iako je to bio pravi Danteov „Inferno“. 

I tu dolazimo do logičnog krešenda. Osim u Bagdadu, Halepu, Odesi, Pekingu i u Silicijskoj dolini, američko stoljeće je, kako insistira Džordž Peker, okončano i u Bosni.  

Baš zato bi ono novo moglo opet početi u našoj zemlji. Kako, to je već drugo pitanje.