S Alijom Izetbegovićem sam vodio obiman razgovor i u povodu objavljivanja njegovih sjećanja. Alija me je zamolio da pročitam rukopis te knjige i napišem recenziju, dam ocjenu i ukažem eventualno na neke propuste, greške itd. 

Nije mu se svidjela moja primjedba

S velikim zanimanjem čitao sam to što je on napisao o svome životu i pogotovo onome što se odnosilo na njegovu političku aktivnost nakon 1990. godine pa do vremena kada je pisao to svoje djelo, poslije rata, naravno.

U svojoj recenziji ja sam stavio primjedbu koja je glasila otprilike ovako: „Ono što se dešava Aliji Izetbegoviću kao ličnosti i kao privatnom licu i čovjeku uopće nije identično s onim što se dešava Aliji Izetbegoviću kao predsjedniku države i kao vođi vodeće političke stranke. Zbog toga, način pisanja sjećanja jednoga predsjednika države je sasvim drugačiji nego način pisanja privatne osobe“.

Tako sam mu rekao: „Mislim da si ti u velikoj mjeri pisao ova sjećanja kao da se ona događaju jednome čovjeku i da nisi obraćao pažnju na to da si ti kao šef države prije svega bio pozvan da reagiraš na ono što se zbiva, prema tome da se vide obje strane, ne samo ono što se dogodilo, nego i ono što se moglo dogoditi da smo drugačije postupali, odnosno da si drugačije ti mislio.

Aliji se nije svidio taj moj stav, odnosno ta moja primjedba pa mi je rekao: „Baš si dosta jeda unio u ovaj stav“, a ja sam mu odgovorio: „Nisam, Alija, jer koliki je jed pogodio naš narod mi bismo se svi ugušili u njemu kad bi se on prolio“. Na to mi Alija kaže: „Pa ja sam tražio mišljenje i Abdulaha Sidrana“, a ja mu odgovaram: „Abdulah Sidran daje umjetnička mišljenja, a ja sam pozvan da dam mišljenja koja odgovaraju određenom historijskom kontekstu i određenom odnosu između ličnosti kojoj se nešto događa i toga konteksta“.

Sjedište u zubarskoj ordinaciji žene Muhameda Čengića

Jer, ako sam ja predsjednik države, meni se ne događa samo ono što se događa svakodnevno i svim ljudima, nego se meni događa i ono što je izvan dohvata tih ljudi i u što samo ja imam uvid. S druge strane, za razliku od svih drugih ljudi, ja posjedujem instrumente i moći da djelujem na situaciju i prilike daleko više nego svaki drugi čovjek, prema tome, za mene važe drugačiji kriteriji. Uostalom, to se vidi iz memoara svih značajnih ljudi.

O čemu se, ustvari, ovdje radi. Alija i ja smo vodili razgovore koji su bili potpuno slobodni i kad nije bilo nikakvih tu ograda, on se zaista prema meni ponašao s najvišim respektom. To je od početka bilo, a kad smo se rastali u Zagrebu, dogovor je bio da se nađemo u Sarajevu. Međutim, on nije stigao na taj dogovoreni sastanak u kući moje tetke, odnosno njenog sina, advokata Edaha Bećirbegovića, koji je bio istovremeno i advokat Alije Izetbegovića.

Tako da se nas dvojica nismo susreli prije nego što je on formirao stranku. Alija je mene pozvao na skup na kojem će se formirati stranka, ali sam mu u jednom pismu rekao da ne želim učestvovati u stvaranju nacionalističke, odnosno nacionalne stranke Muslimana, jer mislim da mi, prije svega, po karakteru svoga nacionalnoga identiteta ne možemo biti nacionalisti i ne možemo voditi nacionalističku politiku.

A ako stvaramo nacionalnu stranku, a s druge strane omogućavamo i otvaramo time vrata drugima da prave, i oni će praviti nacionalističke, a ne nacionalne stranke, prema tome, politika koja će se voditi bit će prije svega nacionalistička. Zbog toga ja ne mogu podržati takvu jednu politiku.

Međutim, nije dugo prošlo on je formirao stranku.

Mene je pozvao Muhamed Čengić, koji je tada bio sekretar stranke, rekavši mi da me Alija moli ako mogu da dođem u sjedište stranke koje se tada nalazilo u zubarskoj ordinaciji Muhamedove žene tamo na trgu željezničke stanice. Ja sam se odazvao i otišao.

Tada mi je Alija rekao da ima velikih problema s opstrukcijama, jer vlasti u pojedinim općinama onemogućavaju organiziranje skupova u cilju formiranja stranke i da se najnoviji slučaj desio u Banjoj Luci, kada je policija rastjerala ljude koji su se sakupili na skupu na kojem je trebalo da dođe do stvaranja inicijativnog odbora, odnosno odbora stranke u Banjoj Luci. On je zatražio da interveniram kao predsjednik Foruma za zaštitu Muslimana. Naravno, ja sam odmah pristao, rekavši da je to upravo i zadatak Foruma koji sam formirao jer sam bio siguran da će Muslimani imati veliki broj opstrukcija i onemogućavanja da se oblikuju kao politička snaga u Bosni i Hercegovini te da je zbog toga potrebna jedna institucija kao što je Forum koja će štititi njihova prava pravnim sredstvima.

Imao sam dosta advokata u cijeloj bivšoj Jugoslaviji koji su radili za moj forum, u svakom slučaju kad nam se pokazalo da je nekom Muslimanu ili nekoj muslimanskoj organizaciji ili nekoj muslimanskoj instituciji nanesena šteta, odnosno ako se vrši opstrukcija njenih prava itd.

Zbog toga sam se spremio odmah i otputovao u Banju Luku.

Kod predsjednice Gradske skupštine Zekije Haznadar 

Tamo sam posjetio predsjednicu Gradske skupštine Zekiju Haznadar, koju sam inače dobro poznavao. Veoma je fina žena bila. Ona se obradovala kada me je vidjela, ali rekao sam joj: „Nećeš se obradovati, Zekija, kad čuješ zašto sam ti došao“. „Kako neću, samo reci“, rekla mi je.

Onda sam kazao: „Tvoji organi Skupštine grada Banje Luke, odnosno policija i njeni organi, onemogućili su sastanak skupa koji je trebao da formira ogranak Stranke demokratske akcije u Banjoj Luci. To je nazakoniti postupak i zbog toga sam došao kao predsjednik Foruma za zaštitu prava Muslimana da protestiram, i ne samo da protestiram, nego da zahtijevam od tebe da kao predsjednik Skupštine, koji je zapravo predsjedavajući, odnosno koji odlučuje i naređuje, ima naredbodavno pravo za sve organe Skupštine opštine, pa i policijske, da se uzdrže od svake aktivnosti koja bi značila opstrukciju održavanja takve jedne skupštine. Zahtijevam to od tebe i želim te upozoriti da ću ja organizirati sljedeće subote takvu skupštinu u dvorani Banske palate, a ukoliko dođe ijedan policajac ili bilo koji drugi iz organa sigurnosti, onda ću predvoditi demonstracije po Banjoj Luci. Ti možeš znati, pošto dobro poznaješ ko sam, šta sam i kakav imam položaj i utjecaj u Banjoj Luci, da to neće biti nimalo jednostavno“.

Ona je meni na to rekla: „Ne brini se, bit će sve uredu, niko neće intervenirati“.

Nakon toga je održana veoma uspješna Skupština u Banjoj Luci.