Na današnji dan 1911. u mjestu Tampiko, država Ilinois, rođen je Ronald Regan, jedan od najpopularnijih američkih predsjednika u historiji. Reagan je Amerikom upravljao osam godina 1981.  - 1989. u prelomnom historijskom trenutku konačnog sloma komunizma. Na izborima 1984. slavio je fascinantnu pobjedu, pobijedivši u 49 od 50 američkih država.

Savršeni instinkt

Postoji mnogo načina da sudite o uspješnosti nekog predsjednika ili bilo kojeg čovjeka. Jedan, staromodni, je prema rezultatima koje postiže. Drugi, mnogo popularniji u posljednjim desetljećima, jest prema tome koliko se uklapa u ukus intelektualaca i medija.

Prema ovom drugom kriteriju, Reagan je bio – većina intelektualaca jasno je vidjela – krivi čovjek za posao. Da biste bili predsjednik SAD-a u hladnoratovskoj grmljavini i ekonomskom mrazu ranih osamdesetih, trebali ste biti netko tko ima um dovoljno oštar da istovremeno rješava pola tuceta problema, netko tko je u stanju 18 sati dnevno razmatrati činjenice i brojke, rođeni vođa svemoćne sile – trebali ste biti, pa, jasno je, intelektualac.

Ronald Reagan nije bio ni približno takav. Kada je postao predsjednik, samo dvije sedmice dijelile su ga od 70. rođendana. Nekada osrednji glumac filmova B kategorije, završio je tek prvi stepen na marginalnom Eureka Collegeu. Na sastancima kabineta često je djelovao izgubljeno. Ni najmanje mu se nisu sviđali, a nekada ih je i otvoreno izbjegavao, bolni argumenti koje su mu neugodne kolege često iznosile. Mnoge mutne stvari koje su mu se dešavale iza leđa nisu bile mu uočljive. On definitivno nije bio intelektualac. Ukratko, bio je osuđen da bude promašaj.

No, umjesto toga, Reaganovo predsjednikovanje od 1981. do 1989. trajno je promijenilo lice svijeta. Alijansa predvođena Amerikom izašla je kao pobjednik iz Hladnog rata, potencijalno i krvavijeg sukoba od krvoprolića evropskih nacionalizama u Prvom svjetskom ratu i šestogodišnje borbe protiv Hitlera i njegovih saveznika u Drugom svjetskom ratu. Ronald Reagan okončao je jedno od najkrvavijih stoljeća u ljudskoj povijesti otvarajući vrata mogućnosti da barem u nekoliko sljedećih desetljeća, nakon Hladnog rata, iako oni nikada ne mogu biti potpuno iskorijenjeni, ratovi postanu rjeđi horor nego u prošlosti, a demokratija dostupna daleko većem broju pripadnika ljudskog roda. U svojoj vanjskoj politici, u apsolutno svakom pogledu, ispostavilo se da je bio jedan od uspješnijih američkih predsjednika u 20. stoljeću.

Decenija koja je promijenila svijet

Teško je bilo zamisliti da će ovo desiti kada je 1980. izabran za predsjednika. Kasne šezdesete i sedamdesete godine prošlog vijeka bile su viđene kao veliki kontranapad komunizma nakon njegovog djelomičnog poraza u Kubanskoj krizi 1962. Sovjetski Savez je brutalno zgazio pokušaj Čehoslovačke da osvoji malo slobode za Centralnu Evropu, a izgradnjom nuklearne raketne moći koja je sada bez problema mogla doprijeti i do SAD-a, Zapadnoj Evropi prijetila je opasnost da ostane bez američke nuklearne zaštite. Sjevernom Vijetnamu je pomognuto da pobijedi u ratu i uspostavi jednopartijsku komunističku diktaturu nad Južnim Vijetnamom, iako većina njegovih stanovnika to nije željela. Rusi su užurbano gradili mrežu saveznika na Bliskom Istoku i u Africi. Hladni rat, činilo se u tom trenutku, trajat će u nedogled.

No Reagan ni najmanje nije držao do takvih gledišta. Od prvog trenutka kada je preuzeo kabinet, jasno je pokazao svoja uvjerenja: iza Amerike stoji plemenita ideja, a iza Rusije zla ideja; slijeđenje koncepta o balansiranju moći između njih dvoje radi sprječavanja – „sigurnog međusobnog uništenja“ – moralno je krajnje pogrešno; iza ruske vojne mašinerije ne stoji nikakva stvarna ekonomska moć koja je može poduprijeti. Stoga je odlučio da znatno poveća izdvajanja za američke oružane snage i u Evropi instalira nuklearne projektile srednjeg dometa. Na taj način, Zapadnoj Europi više nije bio neophodan američki interkontinentalni udar. Ako bi ponovo žestoko naoružavana Amerika stajala nos uz nos sa svojim neprijateljima, i čvrsto, ali pristojno, odbijala da popusti, Reagan je vjerovao da bi na kraju izašla kao pobjednik. I bio je potpuno u pravu. U godini kada je napustio Bijelu kuću, Rusi su izgubili kompletnu Istočnu Evropu; iduće godine i oni sami su odbacili komunizam.

Ipak, treba biti iskren i reći da Reaganova politika nije bila savršena. Nije znao šta učiniti s Kubom. Bio je dosta neodlučan po pitanju Kine. Učinio je vrlo malo glede konflikta Izraela i Palestine.

Najgora epizoda Reaganovog predsjednikovanja svakako je Iran-Kontra afera. Tajno je odobrio prodaju američkog oružja navodnim umjerenjacima u iranskoj vladi. Novac dobijen u toj transakciji iskorišten je za finansiranje američkim interesima bliskih pobunjenika koji su se borili protiv lijevičarske vlade u Nikaragvi. Cijela priča uključivala je mnoštvo bezočnih laži, nesuvislosti i uvredljivih opravdavanja koja su akteri davali kada su neke od tih laži bile otkrivene, i predsjednika – barem ako je vjerovati službenoj verziji – koji o svemu nije ništa znao.

Također, obožavatelji Reagana trebaju biti oprezni u tvrdnjama da bez njega nikada ne bi došlo do sloma komunizma. U jednom trenutku propao bi svakako. Sistem koji vjeruje da mala grupa samoizabranih posjeduje istinu i zna kako upravljati doslovno svakim aspektom društva, prije ili kasnije mora udariti u zid. No Reagan je uvelike približio taj zid. Zahvaljujući reformi poreznog sistema i ponovnom oslobađanju tržišnih snaga, omogućio je američkoj ekonomiji znatan rast. A kada je najavio pokretanje programa Ratova zvijezda – Sovjetski Savez zahvatila je opća panika. Sovjetima je postalo jasno ono što prethodne administracije i američki intelektualci nisu bili u stanju vidjeti, a što je Reagan od prvog dana mandata isticao – SSSR nije bio ravnopravan; nije mogao ni približno parirati američkoj nadmoćnosti u tehnologiji, ekonomiji i vojnoj snazi. Konačan rezultat: možda dvadeset godina kraće je trajala marksističko-lenjinistička ideološka arogancija, koja je uništavala svaku državu u kojoj se instalirala i držala svijet u neizvjesnosti Hladnog rata.

Taj divni osjećaj pobjede

Kako je to kauboj iz Kalifornije uspio postići, stidljivo se pitaju intelektualci do današnjeg dana? Tako što je, za razliku od njih, na prvom mjestu bio Amerikanac, običan – neposredan, srdačan, pun optimizma, tvrdoglav kao mazga kada je bilo potrebno. Tako što je osebujnim govorima bio u stanju dirnuti srca ljudi, a autori njegovih govora znali su da će fraze poput „osorni okovi zemlje“, „mi smo Amerikanci“ – prirodno i uvjerljivo teći s njegovih usana. Ali prije svega, tako što je znao da intelekt sam, iako svakako najbitniji, čini samo polovinu snage koja je potrebna za donošenje historijskih odluka. Neophodan vam je također odličan urođeni instinkt, osjećaj, ili kako god želite nazvati onaj drugi, neophodni dio svakog velikog uma. „Imam dobar predosjećaj“, rečenica je koju je Reagan iznova i iznova ponavljao kada je donosio velike odluke.

Ronald Reagan je istinski vjerovao u američku moć, ne samo vojnu, nego prije svega onu ekonomsku, baziranu na vjeri u sposobnost i snagu američkog čovjeka za postizanje velikih rezultata. On nije imao problema s idejom američke imperije. No pod tom riječju, on nije mislio na onu vrstu imperija koju su Evropljani imali.

Evropske imperije bile su sastavljene od udaljenih zemalja držanih pod čvrstom kontrolom imperijalnih careva, koji bi u njih slali svoje vojnike, birokrate i „sakupljače“ da upravljaju životima domicilnih ljudi. Kada je Hladni rat došao svom kraju, Reagan se nadao da će Amerika kao jedina preostala supersila svoju moć sada moći upotrijebiti da udaljenim narodima pomogne u donošenju odluke kako žele da njima upravljaju. On je računao da će većina njih izabrati put demokratije i slobode, čije je ostvarivanje svakako trnovito i teško – te da će u konačnici biti zahvalni Americi.

Kada bi danas ustao iz groba, teško da bi mogao biti zadovoljan s onim što je njegova zemlja postala. U trenutku kada je on bio na njenom čelu, Amerika je milionima ljudi širom svijeta, posebno onima pritisnutim sovjetskom totalitarnom čizmom, predstavljala istinski simbol slobode i nade, nade koja ih je podstakla na konačno skidanje komunističkih okova. Reaganova Amerika bila je zemlja koja je zapadni, demokratski blok vodila do pobjede u Hladnom ratu i ljudskom rodu u jednom trenutku podarila iskrenu nadu da nas, nakon pobjede nad totalitarizmima 20. stoljeća, očekuje bolji i mirniji svijet.