Godina 2024. svakako je bila jedna od najburnijih i najneizvjesnijih u svijetu od početka 21. stoljeća. Ovo su neki od ključnih događaja koji su obilježili svijet u godini na isteku.

Eskalacija rusko-ukrajinskog sukoba 

Rat Rusije i Ukrajine, kojoj pomažu članice NATO-a, eskalirao je uoči promjene vlasti u Vašingtonu, što je podstaklo strahovanja da bi mogao prerasti u nuklearni sukob.

Poslije pobjede Donalda Trampa (Trump) na predsjedničkim izborima u SAD, Rusija je rasporedila na frontu 10.000 sjevernokorejskih vojnika. To je bio povod da odlazeći američki predsjednik Džozef Bajden (Joseph Biden), a zatim i Vlada u Londonu, dozvole Kijevu da koristi njihove rakete dugog dometa za napade na rusku teritoriju. Ukrajinsko korištenje američkog i britanskog oružja razjarilo je Kremlj, koji je odmah odgovorio revizijom nuklearne doktrine - snižavanjem praga za upotrebu nuklearnog oružja, a zatim i ispaljivanjem novog hipersoničnog projektila „Orešnik” na Ukrajinu. Do eskalacije je došlo u vrijeme kada Rusija napreduje na frontu, ali ne uspijeva da potisne ukrajinske snage iz svoje pogranične oblasti Kursk, u koju su upale u avgustu.

Tramp je obećao da će ograničiti američku podršku Ukrajini i ispregovarati okončanje rata.

Kraj Asadovog režima u Siriji

Poslije više od pet decenija vladavine Sirijom, dinastija Asad je početkom decembra neočekivano svrgnuta munjevitom 11-dnevnom ofanzivom pobunjenika, podržanih od Turske. Predvođeni islamističkom grupom Hajat Tahrir al-Šam, pobunjenici su zauzeli glavni grad Damask, a sirijski predsjednik Bašar al-Asad (Bashar al-Assad) pobjegao je s porodicom u Rusiju, koja mu je ponudila azil.

Asad je vladao Sirijom od 2000., kada je od oca Hafiza al-Asada naslijedio represivnu političku strukturu. Zemlja je od 2011. u građanskom ratu s više od pola miliona mrtvih, započetom Asadovim nasilnim gušenjem prodemokratskih demonstracija. Pad Asada je bio gotovo nezamisliv desetak dana ranije, s obzirom na to da je u posljednje četiri godine kontrolirao većinu zemlje i najveće gradove. Takav ishod je posljedica povlačenja njegovih glavnih saveznika, Rusije i Irana. Različite frakcije pobunjenika u ratu su podržavali Turska, Saudijska Arabija, Katar i SAD.

Na čelu Sirije je sada je Ahmad al-Šareh, lider grupe Hajat Tahrir al Šam, bivšeg ogranka Al-Kaide, koji ima snažnu podršku Turske. Pad Asada, koji se smatra velikom pobjedom turskog predsjednika Redžepa Tajipa Erdoana (Recep Tayyip Erdogan), mogao bi preoblikovati balans moći u regionu, a ne može se isključiti ni izbijanje novog nasilja. Na pad Asada Izrael je reagirao zauzimanjem demilitarizirane tampon-zone na Golanskoj visoravni i vojnom operacijom s ciljem uništenja strateških sposobnosti sirijske vojske.

Intenziviranje sukoba na Bliskom istoku

Ratovi koje Izrael vodi protiv palestinskog Hamasa u Pojasu Gaze i protiv proiranskog Hezbolaha u Libanu intenzivirani su tokom 2024., a nekoliko puta u sukob se nakratko uključio i Iran. U gotovo 15-mjesečnoj ofanzivi u Pojasu Gaze, zbog koje se Izrael suočava s optužbama za genocid, broj poginulih Palestinaca premašio je 45.000, raseljena je većina stanovnika i razoreni su veliki dijelovi te teritorije. 

Međunarodni krivični sud je u novembru izdao nalog za hapšenje premijera Izraela Benjamina Netanjahua (Netanyahu) i njegovog bivšeg ministra odbrane Joava Galanta, koje sumnjiči za zločine protiv čovječnosti. Sud je izdao i nalog za hapšenje šefa vojnog krila islamističkog Hamasa Mohameda Deifa, za koga nije izvjesno da li je živ. Izrael je ove godine ubio dva višegodišnja lidera Hamasa - u julu u Teheranu Ismaila Hanijea (Haniyeh), a u oktobru u Gazi Jahju Sinvara (Yahya Sinwar). Prekogranični sukobi Izraela s libanskim Hezbolahom, saveznikom Hamasa, prerasli su jesenas u otvoreni rat. Izrael je krajem septembra ubio lidera Hezbolaha Hasana Nasralaha (Hassana Nasrallah) u zračnom napadu na predgrađa Bejruta, a 1. oktobra je započeo šestu invaziju na Liban od 1978. Iran je potom raketirao Izrael, koji je uzvratio nekoliko sedmica kasnije. U Libanu je primirje uspostavljeno krajem novembra, kada se mislilo da je Bliski istok na ivici još većeg rata, dok prekid vatre u Gazi ostaje prioritet.

Povratak Trampa u Bijelu kuću

Republikanac Donald Tramp uspio je drugi put pobijediti na predsjedničkim izborima u SAD, uprkos upozorenjima mnogih da bi takav ishod mogao imati ozbiljne posljedice po američku demokratiju. Iako su izbori 5. novembra smatrani neizvjesnim, Tramp je ubjedljivo porazio kandidatkinju demokrata, potpredsjednicu SAD Kamalu Haris (Harris), osvojivši svih sedam saveznih država u kojima pobjednik nije bio unaprijed poznat.

Pobjedi Trampa doprinijela je i vladajuća Demokratska stranka, koja se nije snašla u procesu izbora kandidata. Šefa države Džozefa Bajdena (Joseph Biden), čije su zdravlje i kapacitete mnogi dovodili u pitanje, demokrate su prekasno zamijenile Kamalom Haris. Tramp, prvi bivši predsjednik osuđen za krivično djelo, u kampanji je redovno koristio polarizirajuću retoriku i preživio je dva atentata. Trampov povratak u Bijelu kuću 20. januara mnogi čekaju sa zebnjom, zbog osvete protivnicima koju je najavio, ali i zbog očekivanog tvrđeg stava prema abortusu, LGBT populaciji i pristupu zdravstvenoj zaštiti. Tramp je obećao da će brzo zaustaviti ratove u Ukrajini i na Bliskom istoku, ali ne precizirajući kako, najavio je protjerivanje ilegalnih migranata i smanjenje federalne vlade, te zaprijetio uvođenjem visokih carina Evropskoj uniji i Kini. Poslije pobjede na izborima, Tramp je odabirom najbližih saradnika šokirao javnost, ali i pojedine saborce. Republikanci su na izborima preuzeli kontrolu i nad oba doma Kongresa, ali će im tijesna većina otežati donošenje zakona.

Politička kriza u dvije vodeće članice EU

U razmaku od svega mjesec pale su vlade dviju najvećih i privredno najjačih članice Evropske unije - Njemačke i Francuske.

U Njemačkoj je vlada pala nakon što je kancelar Olaf Šolc (Scholz), poslije nesuglasica u vezi s budžetom, smijenio ministra finansija Kristijana Lindnera, lidera liberalne Stranke slobodnih demokrata. Liberali su bili najmanja partija u tročlanoj vladajućoj koaliciji, koju su činile i Šolcove socijaldemokrate i zeleni. Manjinskoj vladi je izglasano nepovjerenje, a vanredni parlamentarni izbori bit će održani 23. februara, u dogovoru s opozicijom. Gotovo je izvjesno da će najviše glasova na izborima osvojiti opoziciona konzervativna koalicija Kršćansko-demokratske unije i Kršćansko-socijalne unije, koja bi trebalo da bude okosnica nove vlade.

U Francuskoj su, također zbog spora o finansijskim rezovima, krajnja desnica i koalicija lijevih partija u parlamentu izglasale nepovjerenje vladi Mišela Barnijea (Michel Barnier). Za razliku od Njemačke, Francuska ima predsjednički sistem i šef države Emanuel Makron (Emmanuel Macron) je već rekao da će ostati na funkciji do kraja mandata 2027. godine. Makron je 13. decembra, u skladu s Ustavom, za novog premijera imenovao Fransoa Bajrua, lidera male partije Demokratski pokret (MoDem) koja je od 2017. saveznik Makronovog vladajućeg centrističkog saveza Preporod.