Vladavina porodice Asad (Assad) je došla do kraja nakon 54 godine na vlasti. Bašar al-Asad (Bashr al-Assad) je 8. decembra pobjegao iz zemlje i zatražio azil u Rusiji. Nakon 12 dana borbi između sirijske vojske i pobunjeničkih snaga okončan je 13-godišnji građanski rat.
U ratu je živote izgubilo više od 350.000 ljudi, dok je 13 najmanje 13 miliona raseljeno.
Represija Asadovog režima je pretvorila mirnu revoluciju u interancionalizirani građanski rat s Rusijom, Iranom, Turskom i SAD.
Sirija je uspostavila diplomatske odnose sa Sovjetskim Savezom 1944. i postala prva arapska zemlja koja je kupila oružje sovjetske proizvodnje deceniju kasnije.
Kako su se druge arapske zemlje, poput Egipta, počele udaljavati od sovjetske orbite 1970-ih, režim Hafeza Al-Asada ostao je čvrst saveznik Moskve.
Odnosi su ostali jaki čak i nakon raspada SSSR-a, jer je Rusija zadržala svoju pomorsku vojnu bazu u Tartusu. Godine 2004. Bašar Al-Asad je bio u svojoj prvoj državnoj historiji Moskvi u pokušaju da oživi odnose iz doba hladnog rata i zatražio je rusku pomoć za modernizaciju svoje vojske.
Slično tome, jake veze Sirije sa Iranom stare su decenijama. Dvije zemlje su 1979. uspostavile trajni savez, vođen zajedničkim animozitetom prema režimu iračkog predsjednika Sadama Huseina.
Američka invazija na Irak 2003. dala je zemljama još jedan razlog da se zbliže kako bi blokirale pokušaje SAD da ih destabiliziraju.
Devastacija koju su SAD ostavile iza sebe u Iraku i rat u Libanu 2006. odigrali su se u korist Irana. Takozvani "šitski polumjesec" koji se protezao od zapadnog Afganistana do Mediterana počeo je da se oblikuje, a Sirija je bila u njegovom središtu.
Kada je arapsko proljeće pogodilo Siriju 2011. godine, Iran je požurio da podrži svog saveznika. Teheran je protumačio sirijsku revoluciju kao pokušaj Turske i zaljevskih država da potkopaju njen regionalni utjecaj. Proiranski borci, uključujući pripadnike Hezbolaha, poslani su da se bore za Asada, čiju je vojsku mučilo dezerterstvo.
Iran je također pružio milijarde dolara finansijske pomoći i zajmova za podršku režimu u Siriji. Kada je Asad bio na ivici kolapsa 2015. godine, Iran je otišao dalje i zatražio podršku Rusije.
Intervencija Moskve pomogla je da preokrene tok u korist Asada dok se borio protiv opozicionih frakcija koje podržavaju SAD, Turska i zemlje Zaljeva.
To je također pomoglo uspostavljanju ruskog vojnog i diplomatskog uporišta, omogućavajući Kremlju da projektuje moć širom arapskog svijeta.
Različiti državni i nedržavni akteri posegnuli su za Rusijom, videći je kao protusilu američkoj dominaciji ili mogući izvor utjecaja.
Kako je Asadov narativ koji izjednačava opoziciju s “teroristima” uspio preokrenuti javno mnijenje u SAD i na Zapadu općenito, podrška Zapada opoziciji je opadala. Turska je ostala jedini strani navijač i 2017. godine osjećala se prinuđenom da se pridruži formatu Astane koji sponzorira Rusija kako bi pregovarala o političkom rješenju sukoba.
U narednim godinama, Asad je, uz podršku svojih ruskih i iranskih saveznika, nastojao da povrati više teritorija od opozicije, kršeći različite sporazume o "deeskalaciji" i prekide vatre. Do 2024. izgledalo je kao da su Iran i Rusija uspjeli stabilizovati njegov režim i učvrstiti vlastite pozicije u regiji. Arapske i evropske države počele su da normalizuju odnose sa Damaskom.
Brzi kolaps sirijske vojske zaprepastio je Rusiju i Iran i oni nisu mogli mnogo da pomognu raspadajućem Asadovom režimu.
Tokom sastanka u okviru formata Astana u Dohi 7. decembra, činilo se da su iranski i ruski predstavnici bili rezignirani da prihvate da je bitka za Siriju izgubljena od Turske.
Padom Asadovog režima, Iran je izgubio ključni stub svog "šitskog polumjeseca". Kopneni koridor koji je koristio za naoružavanje Hezbolaha i projektovanje svog uticaja u Libanu i širom Levanta je presječen. Uloga Irana u palestinsko-izraelskom sukobu vjerovatno će biti smanjena, jer je izgubio ključne prednosti za pregovaranje. Sada će biti prisiljena da se povuče ili će se možda odlučiti za ubrzanje svojih napora da izgradi nuklearno oružje kako bi kompenzirao svoju opadajuću regionalnu moć.
I Rusija je oslabljena Asadovim padom jer je bitku za Siriju smatrala dijelom svog sukoba sa "zapadnim imperijalizmom". Gubitak jedinog arapskog saveznika narušio je njenu reputaciju globalne sile – one koja može imati pravo glasa na Bliskom istoku.
Iako je vjerovatno da će Moskva za sada zadržati svoju vazdušnu bazu u Hmeimimu i svoju pomorsku bazu u Tartusu, njeno kontinuirano prisustvo u Siriji je neodrživo.
Turska je, nasuprot tome, izašla kao pobjednik iz 14-godišnjeg građanskog rata u Siriji, piše Al Jazzera. Ova zemlja uspjela je potkopati pozicije svoja dva rivala i sada je u stanju da izvrši utjecaj na teritorijalni koridor koji povezuje Evropu i Zaljev kroz Siriju.
SAD i Evropska unija pozdravile su kolaps Asadovog režima. Oni to vide kao veliki udarac njihovim neprijateljima, Rusiji i Iranu. Evropske zemlje se nadaju da im ovaj razvoj događaja može pomoći u rješavanju izbjegličke krize tako što će se Sirijci dobrovoljno vratiti u svoju zemlju.
Vijest o Asadovom kolapsu primljena je sa pomiješanim osjećajima u Izraelu. S jedne strane, Izrael je bio oduševljen što je savez predvođen Iranom oslabljen padom brutalne diktature jer će to učvrstiti izraelsku dominaciju na Levantu. Ipak, čini se da Tel Aviv nije zadovoljan Asadovom zamjenom. Nova politička moć u Damasku će vjerovatno pokazati veću solidarnost sa Palestincima. Ovo objašnjava zašto je izraelska vojska pokrenula masovno vazdušno bombardovanje cijele Sirije, nastojeći uništiti sirijsku rezervu strateškog naoružanja. Izrael strahuje da bi to moglo biti iskorišteno protiv ove zemlje u mogućoj budućoj konfrontaciji s novom vladom u Damasku.
Asadov pad i novo regionalno prestrojavanje koje je uslijedilo vjerovatno će donijeti dramatičnu promjenu u ravnoteži snaga na Bliskom istoku, a kako se navodi u analizi, a implikacije te promjene će se tek moći razumjeti u godinama koje dolaze.
