Dvije su žene temeljito dominirale politikom svojih sjevernoevropskih zemalja. Osim njihovog spola, Angela Merkel i Margaret Tačer (Thatcher) često se zbrajaju kao privrženice desnog centra s darom za politički opstanak.

Vladale su vrlo različito – jedna je prijeteći vitlala svojom torbom, druga je strpljivo ugovarala koalicijske partnere – ali toliko dugo da se čak ni tinejdžeri nisu mogli sjetiti da je neko drugi bio na čelu, do trenutka kada su odstupili s vlasti. Ali njihova ostavština izgleda potpuno drugačije. Iako je Tačer smijenila njena vlastita stranka 1990. dok su joj rezultati u anketama klizili, od tada je bila na vrhu ankete najboljih britanskih poslijeratnih vođa.

Sama se povukla

Angela Merkel odlučila se sama povući nakon četiri mandata. Još je toliko popularna da su i kandidat njene stranke i opozicioni kolega (sada na funkciji) pokušali preuzeti njen plašt. Ipak, svaki mjesec koji prođe donosi podsjetnik na to kako je njena vladavina gurnula Njemačku u blato.

Ostavština „Željezne Frau“ bit će u centru pažnje 26. novembra kada objavi svoje memoare na 736 stranica. Ono što bi nekada bilo krug časti (zajedno s nekoliko obaveznih kopanja po bivšim političkim neprijateljima), morat će umjesto toga usvojiti prilično obrambeni ton. Čini se da je gotovo svaka velika odluka koju sada donese Merkel rezultirala lošijom situacijom u Njemačkoj, a često i cijeloj Evropskoj uniji. Geopolitički je ostavila zemlju sa sada poznatim trifektom opasnih ovisnosti: nije se mogla braniti bez Amerike, bori se za rast bez izvoza u Kinu, oslanjajući se na ruski plin kako bi održala svoju industriju. Izvještaj o ekonomiji je porazan – 16 godina muljanja bez ikakvih reformi učinilo je Njemačku ponovno ekonomskim bolesnikom Evrope.

Pošlo po zlu

Što je pošlo po zlu? Vladimir Putin – jedan je jezgrovit odgovor. Odluka ruskog predsjednika da pokrene potpunu invaziju na Ukrajinu 2022. pokazala je da loša pripremljenost Njemačke nije bila samo teoretska zamka. Merkel je njegovala Putina, redovno razgovarajući s njim (pomoglo je što Putin zna njemački, a ona ruski). Bez sumnje će ponoviti u svojim memoarima da mu nikada nije stvarno vjerovala, a zatim će podsjetiti svijet kako je predvodila pokret za uvođenje sankcija Rusiji nakon njene invazije na Ukrajinu 2014. godine.

Međutim, čak će se i najsanjivi recenzent zapitati zašto je njemačka potrošnja za odbranu ostala na mizernih 1,3 posto BDP-a tokom njenog mandata. Još gore, zašto je dopustila da ruski plin čini sve veći dio njemačke potrošnje – čak je dopustila izgradnju novog plinovoda iz Rusije nakon 2014.? Osim što je bio štetan za planetu, nagao poziv Merkel da se zatvore preostale nuklearne elektrane u Njemačkoj nakon katastrofe u Fukušimi 2011. učinio je zemlju još više vezanom za Rusiju.

Ne može se pohvaliti ni rezultatima na nivou EU. Iako je Unija opstala (minus Velika Britanija), šta je epilog?

EU je postala krhkija zbog demokratskog nazadovanja nekih od njezinih članica, ponajprije Mađarske. Merkel ovdje zaslužuje puno krivice jer je autokratu Viktora Orbana u nadobudnosti zaštitila od kritika iz razloga lijenih pogodnosti (Mađarska je vezana za njemačke industrijske lance opskrbe). Drugo je kako se pokazalo da je Evropa na ekonomski sporom putu. Nedavni izvještaj Marija Dragija (Mario Draghi), bivšeg premijera Italije, osudio je evropsku ekonomsku politiku, ističući koliko je kontinent zaostao za Amerikom. Naposljetku, njena ljubaznost prema migrantima, koje je pozvala (više od milion Sirijaca i drugih) u Njemačku 2015.,, dovela je do brojnih društvenih problema i političke reakcije koja je pomogla potaknuti uspon tvrde desnice u Njemačkoj i drugdje.

Nije za reforme

Ima ironije u tome kako su stvari ispale. Njemačka je nagovarala južne Evropljane na mjere štednje, ali sada njeni vlastiti načini uštede feniga izgledaju pogrešno. Ustavni amandman koji ograničava budžetske deficite, a koji datira iz vremena Merkel 2009., rezultirao je hroničnim nedostatkom ulaganja u javne usluge. Potrošnja koja se mogla izvršiti uz 0 posto kamata mogla je učiniti Njemačku spremnom za 21. stoljeće. Umjesto toga, mostovi se doslovno ruše, a željeznice su u kvaru zbog višegodišnjeg zanemarivanja.