Kada je američki predsjednik Džo Bajden (Joe Biden) napokon prekinuo šutnju i progovorio o haosu u Afganistanu, evropski saveznici, koji su do tada polagali velike nade u novo učvršćivanje transatlantskog saveza, ostali su preneraženi, piše CNN-ov analitičar Luk Mekdži (Luke McGee).

Razočaranje nije nastupilo toliko zbog samih Bajdenovih riječi, koliko zbog dojma koji je ostavio lider slobodnog svijeta kada je pred svima naizgled oprao ruke od globalnog problema. Jednostrana odluka o povlačenju došla je kao kontrast Bajdenovim izjavama nakon predsjedničkih izbora, o “povratku Amerike na svjetsku scenu.”, prenosi N1.

Kriza poput one u Afganistanu nekima je čvrst dokaz da bez Amerike Evropa ne može u potpunosti kontrolirati vlastitu sudbinu. Od Londona do Pariza, od Brisela do Berlina, nagli pad Kabula jasno je ocrtao ograničenja Evrope u smislu diplomacije, vojne sposobnosti i političke stabilnosti.

Diplomati i dužnosnici širom kontinenta privatno su izrazili razočaranje jednostavnom činjenicom: ako SAD kaže da je gotovo, gotovo je. 

Zvaničnici u strahu

To pokazuju i nedavne izjave britanskog ministra odbrane Bena Valensa (Wallace), koji je u razgovoru s medijima jasno rekao da misli da je povlačenje greška koju će talibani iskoristiti kao dokaz da su pobijedili u ratu. Izvori iz britanske vlade kazali su CNN-u da su nagovarali i Trampovu i Bajdenovu administraciju da uspore, ali bez uspjeha. 

- SAD je donio takvu odluku i, zbog načina na koji smo bili organizirani, to je značilo da svi moramo otići - rekao je Valens u razgovoru s britanskim Sky Newsom. 

Nekolicina evropskih zvaničnika i diplomata priznali su CNN-u da su bili potpuno šokirani Bajdenovim riječima da se interes SAD za Afganistan svodio samo na uništenje terorista koji su napali SAD 2001. i prevenciju daljnjih napada na američkom tlu. 

Sada su ti isti zvaničnici u strahu od potencijalnih humanitarnih i političkih posljedica masovne migracije iz zemlje kojom vladaju militanti i koja je kroz historiju štitila teroriste. Zemlje koja je s Evropom spojena kopnom. 

Bez moćnog SAD, koji bi situaciju držao pod kontrolom, Evropa je ostala izložena i nezaštićena. Riječima jednog evropskog dužnosnika: „Američka promjena taktike u Siriji je dovela do krize u Evropi, ne u Americi.“

Izbjeglice iz Sirije

Odluka bivšeg američkog predsjednika Baraka Obame da neće napasti režim sirijskog predsjednika Bašara el-Asada dovela je do posljedica koje se osjećaju i danas. Ne samo da su milioni Sirijaca nahrupili u Evropu u potrazi za utočištem, nego je Amerika ostavila i prazan prostor na kojemu su terorističke skupine izgradile baze za napade po cijelom svijetu. 

Nakon što se Amerika povuče i talibani preuzmu potpunu vlast u Afganistanu, iskustva iz prošlosti daju naslutiti da će obični građani, u strahu od nasilja, pokušati sve da se domognu sigurnosti. 

To znači da bi u Evropu vrlo skoro mogle početi stizati gomile migranata u potrazi za utočištem, a to za Evropu – a Evropsku uniju pogotovo – predstavlja niz problema s kojima bi teško mogla izići na kraj. 

Ako priljev izbjeglica iz Afganistana bude imalo sličan onome iz Sirije 2015. godine, Evropska unija ima dvije opcije: platiti zemljama u regiji da prime izbjeglice ili dogovoriti kvote među zemljama članicama. 

Budući da EU nije u idealnoj političkoj poziciji da pokuša dogovarati kvote, vjerojatnija opcija je ona prva. Ali Brisel je već pokušao nešto slično: 2015. EU je platio vladi turskog predsjednika Erdoana da zadrži migrante. 

- Iz 2015. su naučili sve pogrešne lekcije. Dogovor s Turskom dramatično im se obio u glavu kad je predsjednik Erdoan zaključio da bi mu politički odgovaralo koristiti te ljude kao oružje i pustiti ih prema Grčkoj,“ kaže Zoe Gardner, savjetnica u međunarodnoj humanitarnoj organizaciji za dobrobit migranata, JCWI. 

Ljudi sumnjičavi

Erdoanovo uspješno manipuliranje izbjeglicama, nastavlja Gardner, je tipično za populiste koji ljude u bijegu iz ratnih zona tretiraju kao opasne.

- Rezultat je da su ljudi automatski sumnjičavi, dakle prva asocijacija je negativna. Često to znači da se izbjeglice tretira loše, a stavovi vlada postaju sve oštriji i isključiviji. Nažalost, to izbjeglice prepušta na milost i nemilost krijumčarima i trgovcima ljudi - zaključuje Gardner.

Evropski dužnosnici svjesni su rizika koji predstavlja antiimigrantska politika. Nakon krize 2015., euroskeptične stranke ekstremne desnice profitirale su na retorici protiv migranata i Evropske unije do te mjere da su poremetile političku ravnotežu. Tako su u Francuskoj, Njemačkoj, Nizozemskoj i Danskoj mainstream političke stranke primorane koristiti retoriku ekstremne desnice samo da bi zadržale vlastite birače. 

Populistima sigurno pomaže i činjenica da su i legalne i ilegalne rute u Europu iskorištavali ekstremisti s namjerom da izvršavaju napade u Evropi, iako, naravno, takvi pojedinci predstavljaju vrlo malen postotak migranata. 

Sigurnosni problemi, retorika protiv migranata i Evropske unije, kao i zemlje članice koje očajnički žele pokazati mišiće, sve to poprilično komplicira život briselskim dužnosnicima koji žele prikazati blok kao glavnog svjetskog promotora ljudskih prava, slobode i demokratije. 

Luksuz odlaska

Zvaničnik Evropske komisije objasnio je CNN-u da EK želi nastaviti financirati humanitarne projekte u Afganistanu koji rade na promociji ljudskih prava, prava žena i promociji demokracije, ali da je takvo nešto teško „prodati“ članicama nakon što je Amerika otišla, a talibani preuzeli vlast. Ideja postaje još manje primamljiva ako se od članica odjednom zatraži da prime tisuće afganistanskih izbjeglica. 

Kriza je također pokazala do koje mjere se čitava Evropa oslanjala na moć Amerike kroz NATO savez. 

- Bojim se da će svijet pomisliti da više ne može sa sigurnošću računati na SAD ili NATO… uskoro će poteze početi povlačiti akteri neprijateljski raspoloženi prema ideji ujedinjene Evrope,“ kaže Roberta Metsola, članica odbora Evropskog parlamenta koji se bavi migrantima i sigurnošću granica. 

U Evropskoj uniji dugo se razgovara o konsolidiraju troškova za obranu, ali zemlje članice su oko tog problema toliko podijeljene da bi Briselu bila potrebna desetljeća da ispuni prazninu koju je povlačenjem iz Afganistana ostavio SAD. 

Bajdenova odluka, kao i potpun izostanak kajanja zbog posljedica, kritizirana je zbog mnoštva razloga. Ali ono što je najteže progutati jest da Amerika ima luksuz odlaska dok ga Evropa, ali i druge zemlje regije, jednostavno nemaju. 

Slobodni svijet, bez vođe, ostao je bez mogućnosti da raščisti ovaj haos i zauzme se za vrijednosti koje toliko cijeni. A načina za pružanje pomoći sve je manje.