Politička i ekonomska situacija u Venecueli je svakim danom sve teža. Svjetski mediji govore o tome kako je zemlja duboko podijeljena i kako bi svakog trena na ovom području mogao izbiti rat. Ni aktuelni predsjednik Nikolas Maduro (Nicolas), ni lider opozicije Huan Gvajdo (Juan Guaido) nemaju namjeru odstupiti, a očajni građani već danima ginu na granicama sa Kolumbijom i Brazilom u sukobu sa Nacionalnom gardom.

Nije podijeljena samo Venecuela, već i čitav svijet. Svaka strana ima one koji je podržavaju ali i one koji su kategorički protiv nje. Kako se već neko vrijeme priča o izbijanju sukoba, postoje strahovi da bi se taj rat mogao proširiti i na svjetski nivo.

Tada bi doslovno došlo do sukoba Zapada i Istoka, a na suprotstavljenim stranama bi se našle SAD i Rusija, od čega svi strahuju već decenijama, još od vremena Hladnog rata.

Kada se pogleda mapa svijeta, jasno su obilježene države koje podržavaju Madura, a koje Gvajda. Ima tu naravno i onih neopredjeljenih, mada su oni u manjini. Na prvi pogled se čini da Gvajdo ima veću podršku, mada se tri vojne sile nalaze na strani Madura, što nije za zanemarivanje.

Zemlje koje podržavaju aktuelnog predsjednika Venecuele Nikolasa Madura su: Kina, Rusija, Turska, Kuba, Iran, Sirija, Nikaragva, Bolivija, Južna Afrika, Suniram, Dominikanska Republika, Kambodža, Sjeverna Koreja, Sent Vinsent i Grenadini.

Zemlje koje podržavaju lidera opozicije Huana Gvajda, koji se proglasio privremenim predsjednikom, su: Španija, Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Austrija, Češka, Danska, Estonija, Finska, Litvanija, Letonija, Luksemburg, Holandija, Poljska, Portugal, Švedska, Argentina, Brazil, Kanada, Čile, Kolumbija, Kostarika, Gvatemala, Honduras, Panama, Paragvaj, Peru, Izrael, Australija, SAD, Island, Albanija, Ekvador, Gruzija, Ukrajina, Belgija, Mađarska, Hrvatska, Malta, Makedonija, Bugarska, Slovenija, Maroko, Irska, Haiti, Rumunija i Južna Koreja.

Države koje su neopredjeljene: Meksiko, Urugvaj, Bjelorusija, Slovačka, Kipar, Grčka, Norveška, Italija...

Četiri faktora

Nikolas Maduro je predsjednik bez naroda. Huan Gvajdo je predsjednik bez države. U velikom pokeru oko Venecuele odlučuju četiri faktora: nafta, vrijeme, geopolitika i vojska.

Prije mjesec u Venecueli je počela borba za vlast koju je iznenada objavio vođa opozicije Huan Gvajdo. Od tada se stvari razvijaju munjevito: Gvajdo je dobio široko međunarodno priznanje zahvaljujući pažljivo pripremljenoj kampanji.

Masovne demonstracije stavljaju pod pritisak vlastodršca Nikolasa Madura, a embargo SAD na izvoz nafte cilja da istanji njegov ratni budžet. Madurova klika djelovala je zbunjeno, reagirala je defanzivno, a njegovi savjetnici su se svađali čak i pred kamerama.

Historijski momentum je na strani opozicije. Gvajdo je tokom vikenda ostvario jedan od ciljeva: fotografije sa stotinama hiljada ljudi na humanitarnom koncertu opozicije, nasuprot znatno manjeg broja ljudi na Madurovom kontra-koncertu. Koncertni „humanitarni napad na više frontova“, pri čemu se uživo moglo vidjeti kako hiljade civila pokušavaju u Vencuelu prebaciti humanitarnu pomoć i kako policija i nacionalna garda tu pomoć blokiraju, pucaju na demonstrante i pale kamione.

Na propagandnom frontu djeluje da je Maduro izgubio rat: u očima svijeta on djeluje kao beskrupulozni, korumpirani diktator bez naroda. Sa druge strane, premalo se obraća pažnje na sporni motivi neokonzervativnog novog poretka Amerike i predhistoriju onih koji su na strani Gvajda. Recimo Eliot Abrams, osuđivan u SAD zbog afere Iran-Kontra jer je učestvovao u ilegalnoj prodaji oružja Iranu. Tu je i ultrakonzervatavni kubanski lobi, piše DW.

Ali sukob – čak i onaj pod humanitarnim plaštom – odlučuje se na terenu. Tamo je Gvajdo još predsjednik bez države. Pokušaj dopremanja humanitarne pomoći u Venecuelu za sada je bezuspješan. Dvadesetak dezertera, među kojima su i oni visokorangirani poput bivšeg šefa vojne obavještajne službe Huga Karvahalja (Carvajal) , još ne znače da je lojalnost vojnog vrha dovedena u pitanje.

Strategija humanitarne pomoći zato ne cilja na njih, već na srednje činove, koji komandiraju blokadom. Računica kaže: ako se oficiri srednjeg ranga povuku, slijedit će ih već dugo demoralizirana vojska i generali će ostati usamljeni. Tu u igru ulazi faktor vremena.

Kratkoročno je Maduru i njegovim kubanskim savjetnicima pošlo za rukom da pronađu trgovinske alternative na Bliskom istoku, u Indiji i Rusiji i time probiju embargo. Ali troškovi transporta su visoki i srednjeročno će se humanitarna kriza zaoštravati.

Međutim, neizvjesno je da li će napaćeni narod reagirati revoltom ili bijegom. Što uspješniji bude Madurov otpor, to je veća opasnost da će Gvajdov momentum proći, da će doći do podjele unutar opozicije ili da će se dio nje radikalizirati.

Ali dugoročno bi Venecuela, kao nekada kubanska socijalistička ekonomija, mogla izdržati samo ako bi se pronašao saveznik koji bi bio spreman izdvojiti milijarde za geostrateška uporišta na Karibima. To je pod znakom pitanja. Svjetska geopolitička situacija prije ukazuje na povlačenje velikih sila u regionalne uticajne sfere.

Da li će na kraju sudbinu Venecuele zapečatiti Tramp, Putin i Si Đinping? Udar protiv Venecuele Trampu bi prije svega mogao da bude koristan na izborima 2020. godine. Do tada bi ta tema trebalo da bude završena.

Koliko daleko je spreman da ide? Da li je vojna opcija više od puke prijetnje? U kojoj mjeri Tramp, zajedno sa Evropljanima, igra igru dobar policajac-loš policajac, kako bi primorao Madura da sjedne za pregovarački sto? U venecualenskom pokeru još uvijek ima skrivenih aduta.