Tri godine prije Titove smrti američka CIA izradila je elaborirani dokument, najvišeg stepena tajnosti, pod naslovom "Potencijali Varšavskog pakta za invaziju Jugoslavije".
Vašington je, u preambuli tog top-secret izvještaja, procijenio da bi Sovjetima bilo potrebno oko 50 divizija za napad na Tita i oko dvije sedmice ubrzanih priprema. Glavni udar išao bi preko teritorija Hrvatske.
- Sovjetski savez već dugo ima svoje interese u SFRJ i očekivati je da bi Sovjeti pokušali iskoristiti nestabilnu situaciju u slučaju Titove smrti ili njegove trajne nemogućnosti da obavlja svoju funkciju... - pišu analitičari CIA-e u martu 1977.
Dokument SR 77-10027 napisan je za najviše političke i vojne dužnosnike u Bijeloj kući i Pentagonu.
Napominje se korisnicima kako se temelji na procjenama ranije uporabe snaga Varšavskog pakta, topografije područja predviđenih vojnih operacija i kopnenih komunikacija na istom području. U razjašnjavanju političkog i vojnoga konteksta u kojem je sastavljen ovaj američki tajni izvještaj nužno je napomenuti nekoliko bitnih stvari. Josip Broz Tito je u vrijeme pisanja ove analize CIA-e bio pri kraju života. Slab i bolestan, opadajućeg utjecaja na zbivanja u SFRJ. Veći dio svojih ingerencija prebacio je na Staneta Dolanca. A ovaj je u nizu javnih istupa, kao autentičan tumač Titove politike, naglašavao animozitet prema Sovjetima.
Pogotovo u sklopu moskovskog načela ograničenog suvereniteta proglašenog za države članice Varšavskog pakta, koje je uveo Leonid Iljič Brežnjev, tadašnji šef SSSR-a. Devet godina ranije, 1968., zbog liberalnog ustanka Sovjeti su tenkovima pomeli Čehoslovačku. Praško proljeće zaustavljeno je vojnom intervencijom u prvoj provedbi teorije ograničenog suvereniteta. Jugoslavensko vodstvo takav scenarij nikad nije isključilo. "Ne vjerujemo da bi Sovjeti posegnuli za vojnom intervencijom kao što je to bio slučaj u Čehoslovačkoj", mišljenja su analitičari CIA-e.
"Postoji analogija, ali postoje i bitne razlike koje ukazuju da Sovjeti neće napasti Tita i Jugoslaviju." Po njima dva su najvažnija strateška razloga protiv intervencije:
SSSR ne graniči sa SFRJ niti ima prevlast nad njom. Drugo, Jugoslavija ne leži na strateškom pravcu kojim bi Zapad mogao ugroziti SSSR. Štoviše, vojna intervencija velikog intenziteta izložila bi Moskvu značajnim rizicima. Jugoslavija bi, gotovo sigurno, pružila oružani otpor, a produžena borbena djelovanja otvorila bi mogućnost vanjske intervencije na strani SFRJ. Ipak, upozoravaju Amerikanci, to ne znači da bi Brežnjev i SSSR odustali od vojne intervencije.
Takva odluka bi bila bez presedana i zahtijevala bi najmanje 50 divizija iz država istočnog lagera uz mobilizaciju 500.000 ljudi", stoji u spomenutom dokumentu. "Ako SSSR odluči napasti, vjerovatno bi brzo osvojio ravnice na sjeveru SFRJ, ali ne bi uspio okupirati cijeli teritorij u kratkom razdoblju. Situacija bi ubrzo prerasla u gerilski rat, sličan onom koje se zbivao u Drugom svjetskom ratu uz sve političke, vojne i gospodarske rizike za Moskvu. Uz mogućnost intervencije Zapada." Napad na Tita i Jugoslaviju započeo bi napredovanjem šest do osam operativnih armija Varšavskog saveza, tvrde američki obavještajci.
To je sastav od 20 do 30 divizija s pratećim postrojbama i između 4000 i 7000 hiljada tenkova. Broj vojnika koji bi u prvom valu krenuli na Jugoslaviju dosegao bi 400.000. Uglavnom iz vojnih okruga Kijeva, Odese, Karpata. Zračno-desantne postrojbe stigle bi iz vojnog distrikta Odesa i dijelom iz drugih padobranskih divizija razmještenih u dubini teritorija SSSR-a.
Sovjetski vojni planeri, otkrivaju Amerikanci, ne bi posegnuli za popunom postrojbi potrebnih za okupaciju SFRJ iz središnje Evrope. Time bi oslabili odbranu glavne fronte prema NATO savezu. Od istočnoevropskih armija, Bugari (tri do četiri divizije) bi bili najvažniji partneri zbog poznatih prijepora oko teritorija sa SFRJ i dubokih etničkih tenzija. Mađari (tri do četiri divizije), prema procjenama CIA-e, ne bi bili previše oduševljeni i vjerovatno bi samo pružali logističku podršku. Rumunije ne bi ni bilo.
Štoviše, CIA tvrdi da bi Moskva razmjestila vojsku uz granicu osiguravajući njihovu neutralnost. Taktičke zračne snage Varšavskog pakta u operacijama u zračnom prostoru SFRJ, uglavnom iz mađarskih i bugarskih baza, brojile bi oko 500 različitih tipova letjelica. Njima bi se, po potrebi, dodala i elitna bombarderska avijacija iz baza u SSSR-u. Time bi, gotovo sigurno, bila osigurana zračna premoć snaga Varšavskog pakta nad ratnim zrakoplovstvom SFRJ", procjenjuju američki eksperti.
U Jadransko more, sudeći prema CIA-i, uplovila bi ojačana Sredozemna flota: najmanje tridesetak ratnih brodova, oko 25 podmornica i još osam desantnih brodova. Amerikanci su bili uvjereni, prema razmještaju snaga Varšavskog pakta, da invazija na Jugoslaviju nije moguća u sasvim kratkom roku. "Samo jedna divizija sovjetske armije, ona u Mađarskoj, stacionirana u radijusu od 100 kilometara od granice SFRJ.
Moskva nema svojih divizija u Rumunjskoj i Bugarskoj te bi većinu invazijskih snaga trebalo pomaknuti barem 1000 kilometara da se dosegnu granice SFRJ." To bi značilo sljedeće: južna grupa sovjetskih armija iz Mađarske mogla bi zauzeti polazne položaje u razdoblju od tri dana. Rumunskim i bugarskim divizijama trebalo bi između jednog i tri dana duže. Dakle, unutar 10 do 20 dana. Pravi problem nastaje kod transporta dijelova invazijskih trupa iz Vojnog okruga Odesa.
Oni bi morali koristiti cestovne komunikacije preko Bugarske i istočne Rumunije, koje im nisu uvijek dostupne zbog posebnog državnog ugovora između Moskve i vlade u Bukureštu.
- Sovjeti bi zbog toga mogli postrojbe prevoziti morskim putem. Tad će im trebati dva tjedna za popunu četiri divizije s ljudstvom, transport do pogodnih luka, ukrcaj na brodove, navigaciju preko Crnog mora i konačno iskrcaj u Bugarskoj.
Najvažniji i najsigurniji indikator da se Sovjeti spremaju udariti na bivšu Jugoslaviju i s kolikim brojem vojnika, po mišljenju Vašingtona, bile bi takve aktivnosti. No nema jamstava da bi to značilo da su Sovjeti odlučili pokrenuti invaziju ili tek pokazuju snagu kako bi pritisnuli jugoslavensku vladu da postignu političko riješenje. Takvo stanje bi moglo trajati mjesecima i dovesti SFRJ u težak položaj. "Uspješan otpor sovjetskoj invaziji uključuje mobilizaciju jugoslavenske teritorijalne odbrane.
S gospodarskog i psihološkog stajališta potpunu mobilizaciju postrojbi vojske i teritorijalne obrane, što uključuje šestinu ukupnog stanovništva SFRJ, teško bi bilo održavati tokom dužeg razdoblja. Naoružavanje civila moglo bi povećati rizike građanskog rata različitih etničkih skupina." CIA tvrdi da bi, unatoč svemu, Varšavski pakt imao mogućnost iznenađenja s obzirom na vrijeme, mjesto i način napada na Jugoslaviju. Sovjetska vojska, prema ovoj analizi invazije na SFRJ, pokušala bi postići sljedeće ciljeve u prvim satima napada.
Brzi upad preko granice, odsijecanje vojnih postrojbi JNA koje bi se suprotstavile napadu, izbijanje na zapadne granice SFRJ kako bi se osigurali od mogućeg upada NATO-a, zauzimanje ključnih političkih, administrativnih, gospodarskih središta te najvažnijih komunikacijskih centara i cestovnih raskrižja. Preko teritorija tadašnje Socijalističke Republike Hrvatske, a iz pravca Mađarske, razvili bi se glavni napadni pravci postrojbi Varšavskog pakta. To je najpogodniji teren za masovni napad oklopno-mehaniziranih postrojbi i pješaštva. Cestovna mreža dobro je razvijena i može se koristiti kroz cijelu godinu, a izvan cesta promet je moguć od sredine travnja do druge polovice studenog. Napadni pravac iz Bugarske nije tako pogodan zbog specifičnog terena.
Analitičari CIA-e obradili su i mogućnost iznenadnog napada sovjetske vojske i satelitskih snaga Varšavskog pakta na Jugoslaviju s teritorija neutralne Austrije. "Takav smjer pružio bi tek ograničenu stratešku prednost uz veliki politički rizik šireg sukoba zbog upada u Austriju", napisano je u dokumentu. U prvom valu sovjetska vojska i njihovi sateliti koncentrirali bi se na zauzimanje velikih gradova: Zagreba i Beograda. Drugi dio udara krenuo bi iz Bugarske, otvorenim koridorima, prema Nišu i Skoplju. CIA kaže da ne bi trebalo očekivati isto tako snažan napad na jugu (lakše je braniti obalu) i središnjem planinskom dijelu države.
Sovjetska mornarica koncentrirala bi se na zaštitu strateških položaja u Otrantskim vratima od ulaska NATO brodova i eventualne vojne intervencije s italijanske obale. Zanimljivo, CIA je predvidjela djelovanje prosovjetske pete kolone u SFRJ. Ona bi se uključila u diverzantske i subverzivne operacije u pozadini, gdje bi postrojbe Varšavskog pakta pokušale izvesti velike padobranske desante na ključne jugoslavenske civilne i vojne aerodrome (pogotovo Zagreb i Beograd), koji će im poslužiti kao središta logističke podrške i dopremu materijala. U isto vrijeme sovjetska avijacija izvela bi masovna elektronička djelovanja kako bi paralizirala jugoslavenske radare, protuavionske sustave i urušila zapovjedni lanac.
Nadalje, gotovo smo sigurni da bi sovjetska invazija dovela do ozbiljnog civilnog otpora, puno snažnijeg nego u vrijeme intervencija u Mađarskoj 1958. i Čehoslovačkoj 1968., što je ozbiljna prepreka i problem za konsolidiranje stanja u Jugoslaviji", zaključuje CIA uspoređujući invaziju s napadom Wermachta na Kraljevinu Jugoslaviju. "Koristili su iste pravce glavnog napada, u sedam dana zauzeli su Zagreb i Beograd, napredovali važnim komunikacijskim koridorima u dubinu teritorija i uz obalu te prisilili tadašnju kraljevsku vojsku na kapitulaciju", opisuju početak Drugog svjetskog rata na Balkanu.
