Komšije ubijenih u masakru u Cetinju u suzama pričaju o tome šta se dogodilo kobne večeri i pitaju se šta je potaknulo Acu Martinovića da započne masakr u kom je ubio 12 osoba, a potom izvršio samoubistvo.

Kobno veče

Komšinica Ljilja, tik ispred kafane, kazala je za Kurir kako je izgledala kobna večer.

- Ja živim iznad doma zdravlja, koji se nalazi u blizini. Te večeri nisam čula pucnje, čula sam i vidjela samo vatrogasna kola koja prolaze ispod mog stana. Ubrzo sam vidjela i kola Hitne pomoći, a kada su krenuli da iznose mrtve, znala sam da je posrijedi velika muka. Policiju nisam čula, niti vidjela nigdje, i ponavljam sve ono što su moji sugrađani rekli, Aco je slobodno ubijao po Cetinju, policije nigdje nije bilo - rekla je Ljilja za Kurir.

Ljilja je dobro poznavala Aca Martinovića i ispričala je pojedinosti o zločincu.

- Teško je u ovom trenutku da prevalim preko usta, ali Aco je nekad bio dobar čovjek i sjajan umjetnik. Ja sam ga znala kao pedantnog majstora, limara, uvijek tačnog. Svi su kod njega na popravku dovozili vozila. Kao čovjek bio je tih, djelovao je bistro i inteligentno. Bio je vanserijski slikar. Evo, u kući mi i dalje stoji okačena slika Ostroga koju je naslikao Aco Martinović, koja je osviještana. Njegovu maketu Cetinjskog manastira naručio je lično mitropolit Amfilohije - priča Ljilja.

Kako kaže, u trenutku zločina, on sigurno nije bio pri sebi.

- Kada je ubio svoje rođake, sa kojima se moj sin blisko družio, sigurno nije bio pri sebi. Da ubije djecu, svoju djecu, uslovno rečeno, to sigurno ne bi uradio. U tom trenutku, to nije bio Aco Martinović, to je bio čovjek u kog je ušao sam đavo - završava Ljilja kroz plač.

Prijatno mjesto

Njen sugrađanin Milomir, s tugom i nevjericom priča o masakru koji se dogodio prvog dana nove 2025. godine. Milomir na pragu devete decenije, živi prekoputa kafea "Velestovo", u kom je Aco Martinović započeo masakr ubivši četvero ljudi.

- Ovdje sam svakodnevno pio kafu ranije. Nikad nikakvih kavgi tu nije bilo. Slabije vidim, pa nisam siguran da li sam ikada primjetio ubicu, ali tu su sve sjedeli fini momci, mjesto je bilo prijatno, ušuškano, tik uz crkvu. Moram priznati da prvog januara ništa nisam čuo, i bolje što nisam čuo. Tuga, ljudi moji, tuga. Pobi čovjek onolike ljude - ispričao je Milomir i zaplakao.