Prošlo je pola godine, a kao da smo jučer čitali vijesti o tragediji u kojoj je lavina kamenja, vode i svega što je nosila sa sobom u Donjoj Jablanici ugasila 19 života. I zauvijek promijenila živote preživjelih, kojima svaki jači pljusak izaziva zebnju i strah. Uzroci do tada nezapamćene tragedije poznati su od 4. oktobra prošle godine, a do danas su postali mnogo jasniji. To se može pripisati ogromnim količinama padavina koje su se u kratkom vremenu sručile niz padinski reljef prema naselju u kotlini.

Drugi faktor je antropogeni, ljudski. To je, naravno, deforestacija. HNK je jedini kanton bez zakona o šumama. Ja mislim da tamo bukvalno siječe ko šta hoće i nikome ne odgovara, s nekim sumnjivim požarima koji se svake godine dešavaju. Negdje sam pročitao da je 7.000 kvadratnih kilometara šume od 1995. do danas izgorjelo. Osim toga, imali smo i kamenolom koji je neko postavio tamo, gdje je taložio kamene elemente direktno iznad naselja. To kamenje je bilo brana koja je bujicom probijena. S druge strane brda, u selu Zlate, bila je poplava, ali nisu bombardovane kuće. Ovdje je odron kriv, kuće u Donjoj Jablanici nisu poplavljene, nego su kamenjem bombardovane. Meni je fascinantno kako još niko nije ni na informativni razgovor priveden.

Prirodne nepogode ne možemo izbjeći, ali djelovanjem čovjeka, kao i nemarom institucija povećavamo broj ljudskim žrtava i obim štete, upozoravali su nebrojeno puta do sada stručnjaci. Tragično je da ni nakon posljednje, kao ni nakon brojnih drugih tragedija, nismo ništa promijenili.

O Curinim njivama počelo se pričati upravo nakon događaja u Jablanici. I sad se priča, gledamo snimke, možda se neće pokrenuti sada, za godinu ili dvije, ali je evidentno da to možemo očekivati jer je to zemljište nestabilno i u njemu se javljaju rascjepi. Ako već nećemo o prošlosti, kako nas ti događaji ne pokrenu da bar razmišljamo o budućnosti. Neke stvari ne možemo vratiti, ali neko mora odgovarati.