Novo ubistvo potreslo je cijelu Bosnu i Hercegovinu i svi se kolektivno pitaju – dokle više? Inelu Selimović i njenog sina zadavio je Emir Selimović koji je trebao biti njihov zaštitnik i sigurna luka, a umjesto toga, postao je njihov dželat. Psihologinja Dajana Rikanović za „Avaz“ je pričala na koji način ovakve tragedije utječu na žene koje se suočavaju s nasiljem, ali i na ostale građane.

Emotivne reakcije

Konstantno suočavanje s vijestima o nasilju i smrti može izazvati snažne emotivne reakcije.

- Kod žena koje već doživljavaju nasilje, ovakve vijesti često izazivaju osjećaj straha, bespomoćnosti i fatalizma: "Ako je ona zatražila pomoć i ipak stradala, šta onda čeka mene?" – ovo je misao koja se može pojaviti kod žena koje razmišljaju o prijavi nasilja – objasnila je Rikanović.

Dodala je da postoji i drugačija reakcija, a to je ona koja potakne žene da progovore i zatraže pomoć

- Kada shvate da se društvo mobilizira, da se o nasilju otvoreno govori i da institucije reagiraju, mogu osjetiti da nisu same i da postoji nada za izlazak iz nasilnog odnosa. Najvažnije pitanje nije samo zašto se ovakvi zločini dešavaju, već šta činimo da ih spriječimo. Ubistva žena nisu privatna tragedija – to su društveni problemi koji zahtijevaju sistemske promjene – kazala je Rikanović.

Institucije moraju efikasnije reagirati na prijave nasilja, navodi, a zakonski okvir mora osigurati da nasilnici budu strogo kažnjeni.

- Nerijetko se žrtve dodatno stigmatiziraju čak i nakon smrti. Primjerice, nevjerna je bila, provokativno se oblačila, nije poštovala svog nasilnog partnera, s njim je samo zbog novca, loša je majka, razaračica porodice (ako je pokušala da ga ostavi). Kao psiholog, postavljam pitanje: šta nam ovo govori o ljudima koji ovako komentiraju – dodala je Rikanović.

Prema njenim riječima, važno je razumjeti da osuda žrtve često dolazi iz straha i potrebe da se zadrži iluzija kontrole. Ako mogu vjerovati da se to dogodilo jer je ona "nešto uradila pogrešno", onda sebi govorim da se meni to ne može desiti. Ova vrsta racionalizacije daje prividan osjećaj sigurnosti, ali je duboko pogrešna i štetna.

- Ovo ponašanje, također, može biti proizvod društvenih normi koje opravdavaju ili banaliziraju nasilje. Kultura patrijarhata i ideja da je žena odgovorna za održavanje porodice po svaku cijenu stvaraju teren na kojem se ovakve osude lako javljaju. Dalje, komentatori koji osuđuju često percipiraju vlastite nesigurnosti ili neriješene konflikte. Ljudi koji u svojim životima možda svjedoče nasilju, ali nemaju hrabrosti ili podrške da mu se suprotstave, često usmjeravaju frustraciju na žrtve umjesto na nasilnike – objasnila je Rikanović.

Normaliziranje nasilja

Svaki komentar koji umanjuje krivicu nasilnika i prebacuje odgovornost na žrtvu dodatno normalizira nasilje i stvara atmosferu u kojoj se žene plaše da potraže pomoć.

- Mediji imaju ogromnu moć u oblikovanju javnog mnijenja i trebali bi isticati primjere uspješno riješenih slučajeva borbe protiv nasilja, čime bi pružili nadu žrtvama i poslali poruku da pravda i promjena jesu mogući – zaključila je Rikanović.

Pomoć je dostupna

- Ako vi ili neko koga poznajete prolazi kroz nasilje, znajte da niste sami. Podrška postoji, a prvi korak je traženje pomoći. Zajedno možemo stvoriti društvo u kojem nasilju nema mjesta – istaknula je Rikanović.