Kriza Univerziteta u Sarajevu nije započela slučajem Tarik Zaimović, nego znatno ranije. Onog trenutka, naime, kada su moćnici na vlasti shvatili da im ova akademska institucija može poslužiti kao odličan ideološki aparat. Luis Altiser (Louis Althusser) u vrhunskom eseju „Ideologija i državni ideološki aparati“, ispitujući metode potčinjavanja državi pojedinca i društva u cjelini, razlikuje represivne aparate, vojsku, policiju itd., od onih koji to nisu i koji kapilarno prožimaju čitavo društvo. Oni, dakle, nenasilnim metodama rade na društvenom pokoravanju čovjeka, unutar reprodukcije proizvodnih odnosa i snaga, oblikujući njegovo tumačenje stvarnosti. Ti državni ideološki aparati su, prema Altiseru, koji ih određuje skraćenicom DIA: „religijski (sistem raznih crkvi), obrazovni (sistem raznih 'škola', javnih i privatnih), porodični, pravni, politički (politički sistem, uključujući razne partije), sindikalni, informacioni (štampa, radio i televizija itd.), kulturni (književnost, lijepe umjetnosti, sport itd.).“
Ideološki aparati
A to znači da je čitav društveni poredak usmjeren na pojedinca da bi ga potčinio vladajućoj klasi i pretvorio u šraf u svojoj mašini koja se hrani „čovjetinom“, kako ironično kaže Ranko Marinković u svom vrsnom romanu „Kiklop“.
Zašto u slučaju „Zaimović“ treba imati ovo Altiserovo saznanje u vidu? Naprosto zato što je on nespretni izvođač radova, koji je razotkrio stalnu instrumentalizaciju i javnih i privatnih univerziteta u BiH, ali i ukupnog obrazovnog sistema. Ako je čovjek okružen državnim ideološkim aparatima i ako ideologija, prema Althuseru, priziva subjekte da zauzmu pozicije koje im ona postavlja za interpretaciju stvarnosti, onda ljudski život i protiče u svojevrsnom mentalnom zatvoru u kojem se ideološke laži i opsjene pretvaraju u egzistencijalne istine. Svi ideološki aparati intenzivno su uključeni u taj proces, a otpor njima je slab ili često ništavan, pa BiH i jeste propalo, po nacionalnim šavovima podijeljeno društvo.
Univerzitet u Sarajevu, kao najbolji i najstariji, morao je u dejtonskoj BiH biti kritička intelektualna tvornica ideja i znanja kojima bi se društveno polje detraumatiziralo i na osnovama različitih oblika dijaloga doprlo do istine ne samo o krvavoj prošlosti, nego i o surovoj sadašnjosti. Rijetki pojedinci su to pokušavali raditi, ali ih je ideološki poredak vrlo lako diskvalificirao, izlažući ih različitim pritiscima, klevetama, medijskom progonu, prijetnjama, čak i onom smrću. Akademska zajednica kao cjelina nikada nije stala uz njih, naprotiv.
Ostvarivanje profita
Kako ona funkcionira u BiH, pokazao je vrlo detaljno, na primjeru Odsjeka za književnosti naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta u Sarajevu, Nenad Veličković u svojoj knjizi „Akademsko šarlatanstvo“. Da, šarlatanstvo, a ne nauka, pogotovo ne ona kritička, često je osnov djelovanja u pojedinim akademskim krugovima. Ti krugovi se formiraju na različitim interesima, najčešće karijerističkim i finansijskim, i oforme na katedrama, odsjecima i fakultetima pokorne glasačke mašine da bi neki od mediokriteta zauzeli poziciju moći i upravljali procesima u datoj akademskoj sredini. Naravno, ovu pojavu ne treba generalizirati, jer postoje na Univerzitetu u Sarajevu vrsni naučnici i naučnice, odsjeci i fakulteti, ali je zanimljivo da oni najbolji najčešće nisu i rektori.
U svojoj odličnoj knjizi „Teorija neobrazovanosti: zablude društva znanja“ austrijski epistemolog Konrad Paul Lajsman (Liessmann) dokazao je da tzv. bolonjska reforma proizvodi stručno, a ne naučno znanje koje bi vodilo daljnjem napredovanju nauke. Stručno znanje bilo je potrebno neoliberalizmu da bi što brže i lakše dobivao stručnjake koji će se uključiti u ostvarivanje profita. Ti stručnjaci, slikovito rečeno, znaju sve o jednom zavrtnju u mašini, ali ne i kako ta mašina funkcioniše. Naučno znanje, pak, vodi novim otkrićima i vrlo je skupo, pa se neoliberalizmu nije isplatilo ulagati u njega. Drugim riječima, ne ulažući u naučno znanje, Evropa i cjelokupan Zapad doživjeli su naučni poraz od Kine i drugih zemalja Dalekog istoka.
Na drugoj strani, bolonjski proces centralizira i hijerarhizira univerzitete, a to podrazumijeva da kompletnu moć u njima preuzimaju rektori i njihovi timovi. Umjesto katedri i odsjeka, koji su nekad bili toposi naučne rasprave, dobili smo rektora koji ima snagu odlučivanja o svemu. Istodobno, narasla je paranoja među akademskim osobljem, jer su univerziteti strogo hijerarhizirani, a potčinjavanje onih s nižim akademskim zvanjima onima iznad njih ukinulo je akademske slobode. Rezultat svega toga je neslobodni profesor, naročito asistent i docent, a svemoćni rektor. Akademske diktature su mogle otpočeti baš zahvaljujući strukturnoj formuli tzv. bolonjske reforme.
Znanje je moć, tvrdio je u istoimenoj knjizi Mišel Fuko (Michel Foucault). To više nije cijela istina, jer je rektor postao to – moć beskrajna i beskonačna. Otud i dolazi Zaimović – iz instrumentalizacije univerziteta i njegove centralizacije, te hijerarhizacije. A to podrazumijeva ne naučnu, već ideološku figuru prve vrste.
Uništavanje nauke
Vratimo se Altiser – ako su univerziteti državni ideološki aparati, oni su do sada proizvodili u BiH arhaizirane nacionalne identitete i stvarali narative i simboličke imaginarije za njih. Ovdašnji univerziteti to i dalje čine, naročito u dijelovima humanističkih i društvenih nauka. Ali, Zaimović i slični njemu vode znanje u njegovu komercijalizaciju, što je najgori oblik uništavanja nauke. U populacijskoj krizi, zbog koje se smanjuje broj studenata, izlaz se traži u novcu i gomilanju moći. Zato i rektor na sjednici Senata Sarajevskog univerziteta i glasa sam za sebe, kršeći etičku normu akademske zajednice. Prema toj etičkoj normi, onaj o kome se glasa napušta sjednicu. Zaimović to nije učinio, pa je time doveo čitav Univerzitet u krizu. Karijerizam je učinio svoje, baš kao i volja za moć. Rezultat je sudar sa zakonom u kojem je rektor poražen. Postavši prvi nelegalni rektor u povijesti Sarajevskog univerziteta, Zaimović je zakočio sve, pozivajući se pritom potpuno neargumentirano na akademsku autonomiju i stavljajući sebe iznad zakona. To je pokušao maskirati pričom o političkim pritiscima na Univerzitet, ali ga je na sjajan način demantiralo trinaest dekana različitih fakulteta i istovremeno članova univerzitetskog Senata. Oni su se pobunili protiv nelegalnog rektora i odbili da prisustvuju sjednicama Senata koje on saziva.
Rješenje je, naravno, jednostavno: nelegalni rektor mora napustiti svoju funkciju i mora se izabrati, kao što trinaest dekana i predlaže, v. d. rektor. U protivnom, Univerzitet će biti zakočen. Ali, kad se otkoči, to ne znači da će prestati biti državni ideološki aparat.