Dodikova “igra” pokazuje njegovu lukavost i spremnost da iskoristi pomirljive tendencije domaćih i međunarodnih aktera. Tok događaja naglašava potrebu za preispitivanje strategija tih aktera koja je dosad kompromiserska i defanzivna u odnosu na njegov rušilački pohod, piše Sead Turčalo, univerzitetski profesor i dekan Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, u kolumni koju prenosimo u cjelosti.
- Usvajanje Zakona o neprimjeni odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine od strane Skupštine entiteta Republika Srpska (RS) pokazuje ne samo pokušaj podrivanja autoriteta i funkcionalnosti suda već je akcija koja se može tumačiti kao ustavni puč.
Milorad Dodik, ključna figura u ovom scenariju, ima motivacije duboko ukorijenjene u svojoj široj secesionističkoj strategiji. Između ostalog, cilja na ukidanje prisustva stranih sudija u Ustavnom sudu i preusmjeravanje procesa donošenja odluka u korist entitetskog glasanja u ovoj inatituciji. Ova radikalna rekonstrukcija bi efektivno podredila sud politici entiteta, suštinski obesmišljavajući njegovu ključnu ulogu kao zaštitnika ustava BiH.
Nije impulsivno, već namjerno
Dodikove taktike nisu impulsivne, već su namjerne, oblikovane razumijevanjem domaćih i međunarodnih dinamika moći. Njegovo prethodna prethodna primjena sličnih strategija pritiska i ucjena, koja je uključivala prijetnje referendumom i na kraju dovela do Strukturnog dijaloga o pravsuđu, ilustrira njegovu sposobnost za iskorištavanje slabosti aktera na političkoj sceni u svoju korist. Važno je naglasiti da se tada Strukturni dijalog, koji je naizgled bio usredotočen na pravosudnu reformu, pretvorio u alat za političku hegemoniju, prvenstveno nad pravosuđem i okončao odlaskom stranih tužilaca što je bio Dodikov prvobitni zahtjev.
Dodikov trenutni poduhvat sa Zakonom o neprimjeni odluka Ustavnog suda BiH djelomično je zasnovan na pretpostavci da će reakcija na njegove akcije biti više obilježena sklonosti prema kompromisu nego upotrebom odlučnih mjera.
Ovo uvjerenje nije neosnovano, jer postoje dokazi o lobiranju domaćih političkih saveznika u njegovo ime kod europskih zemalja. Uznemirujuće je što ta lobiranja, kako je nedavno svjedoči specijalni predstavnik jedne utjecajne EU zemlje za Zapadni Balkan, uključuje da se razmatri mogućnost ukidanja sankcija za Republiku Srpsku i Dodika, bez obzira na njegove secesionističke akcije i ksenofobni diskurs.
Ako Dodikove mahinacije dovedu do rekonstrukcije Ustavnog suda, vjerojatni bi sljedeći korak bio zakon o državnoj imovini. Visoki predstavnik bi vjerojatno reagirao stavljanjem zakona van snage dok Ustavni sud ne donese odluku, kako je uradio i nedavno. Međutim, s rekonstruiranim Ustavnim sudom, izloženim Dodikovom i utjecaju njegovog ključnig političkog saveznika, lidera HDZ-a, vjerojatno bi zakon oglasio usklađenim sa Ustavom. Ovo bi moglo olakšati korištenje državne imovine kao kolaterala za dug RS-a, što bi rezultiralo potencijalnim prenosom/prodajom ključne imovine stranim, potencijalno malignim, akterima.
Ovo se može argumentirano smatrati oblikom unutrašnje secesije gdje teritorijalni integritet ostaje netaknut, ali se suverenitet urušava. Vlada entiteta RS potencijalno nastavila svoju urušavanje de facto državnosti Bosne i Hercegovine pokušavajući izvršiti kontrolu nad instrumentima koji su obično povezani sa suverenitetom, kao što su monopol nad nasiljem uključujući vojne snage te stvaranjem paralelne unutrasnje strukture u Upravi za indirektno oporezivanje koja bi služila za izvlačenje novca potrebnog entitetskoj vlasti. Ovo potvrđuju činjenica da Skupštine RS-a nikada nije povukla niti jedan zaključak koji nalaže Vladi pripremu zakona kojima preuzima ovlasti države, a ne treba zaboraviti ni Deklaraciju o ustavnim principima iz 2021.godine čiju relizaciji uskoro možemo očekivati kao uvod u novu krizu.
Preispitivanje strategija
Dodikova “igra” pokazuje njegovu lukavost i spremnost da iskoristi pomirljive tendencije domaćih i međunarodnih aktera. Tok događaja naglašava potrebu za preispitivanje strategija tih aktera koja je dosad kompromiserska i defanzivna u odnosu na njegov rušilački pohod. Postaje jasno da Dodik popustljivo reagira na snažne i odlučne mjere. U situacijama kada se komstantno susreće sa akterima koji imaju predispoziciju prema kompromisu, on se dodatno ohrabruje.
Ovaj scenarij zahtijeva preispitivanje pristupa, gdje se kompromisu treba pretpostaviti odlučnost i spremnosti da se koristi jezik i praksa sile kako bi se održala vladavina prava i integritet BiH kao suverene države.
Promatrano iz perspektive realpolitike, jedine koju razumiju vladajuće strukture entiteta RS konačna težnja ka (re)uspostavi poretka ponekad zahtijeva primjenu moći i sile, stvarnost koju često razumiju takvi politički protivnici.
