Nakon masakra koji se desio u Beogradu kada je Kosta Kecmanović ubio osam đaka u osnovnoj školi i radnika obezbjeđenja oglasio se hafiz Nedim Botić.

Ističe da je i on bio jedan od one djece koju su zvali "štreberom".

- I ja sam jedan od one djece koja su trpjela nasilje, fizičko i emocionalno. I znam iz prve ruke kako je to teško. Dijete si, a pokušavaš da preživiš stres koji je stalan i neizbježan, jer moraš sa istom tom djecom sjesti u učionicu. Ne možeš pobjeći. Ako se požališ, bude još gore.

A nema ko da bude uz tebe kada izađeš iz škole i kreneš kući. Tada smišljaš načine kako da to nasilje stane. Jedan od načina, ili vapaja za pomoć, jeste "ganjanje" ocjena i priznanja.

"Ako budem imao petice, ako budem najbolji, možda konačno shvate da i ja vrijedim, da sam cool, da me više ne diraju, već da me vole..."

Dijete prvo odbace i ismiju. Pa onda ono odbaci sebe. Toliko mu hronično fali ljubavi i dobrote, da ono je spremno na sve da to dobije. Kada dijete shvati da i pored svih ocjena, i dalje nije ok za okolinu, i pored priznanja ono je i dalje čudak i "štreber", i dalje trpi nasilje. E, tada se javi bijes.

"E, sad ćete vidjeti, sad ćete me upamtiti, nikoga nije bilo briga za mene, nije mi mene briga za vas!"

Zlostavljanje ostavlja posljedice. Meni su lično trebale godine da se oporavim. Neko se ne oporavi cijeli život. Nasilje vršnjačko može upropastiti nečije psihičko i fizičko zdravlje i ostaviti rane koje ne zarastu do Sudnjeg dana! A sad zamislite koliko djece svaki dan prolazi kroz nasilje. Neka to podnesu lakše, neka teže. Ali obaveza nas odraslih je da naučimo djecu da prepoznaju kada neko dijete trpi nasilje.

Da se suprostave nasilnicima. Da stanu u odbranu žrtve. Da je oni uključe u društvo. A da bi nas djeca poslušala, moramo mi prvi biti ti koji nećemo okrenuti glavu na nasilje. Moramo mi prvi biti ti koji nasilje ne čine - naveo je.