Udruženje građana "Put pravde – Pravda za Davida", Banjalučki centar za ljudska prava i Fondacija Friedrich Ebert u Bosni i Hercegovini u subotu su organizovali konferenciju i panel diskusije pod nazivom: „Državno korišćenje sile (policijska represija ili demokratsko pravo države)”.
Na događaju se raspravljao o tome gdje počinje nasilje a prestaje pravo kada je u pitanju policija i njen odnos prema građanima, kakav je odnos aktivizma, protesta, građanskog otpora i državnog monopola sile i da li i kako demokratija može da funkcioniše u raljama nedemokratskih metoda.
Jedan od govornika na panelu bio je i novinar "Avaza" Danijal Hadžović. Njegov govor možete pročitati u nastavku.
Povjerenje građana u institucije, posebno kada su u pitanju neke krupnije političke afere u koje su umiješane neke malo veće zvjerke, praktično je nepostojeće. To vam mogu reći i kao novinar. Kada imate dokaze da je neki političar umiješan u neke koruptivne afere, šanse da će za to biti procesuiran, da će institucije policije i pravosuđa uraditi svoj posao kako treba, i to usudio bih se reći, čak u mnogo većoj mjeri pravosuđa nego policije, su praktički nikakve. Vi se kao pojedinac prilično borite s vjetrenjačama ako očekujete da će rezultati vašeg rada i dokazi do kojih ste došli dovesti do pravde, što vam može potvrditi desetine mojih kolega.
A zbog čega?
Pa zbog onoga što su prije mene kazali i gospodin Dragičević i gospodin Malešević, da velika većina ljudi koji rade u bh. institucijama samo izvršavaju naređenja. Mi živimo u jednom partokratskom društvu, porobljenih institucija u kojima su pod kontrolom političke klike sve ključne sfere, od zdravstva preko pravosuđa, državne administracije, školstva do naravno i policije. I ne samo da su institucije države pod njihovom kontrolom, i tzv. građanske institucije, od različitih udruženja do krupnog biznisa, često su samo produžena ruka vladajućih oligarhija.
I tu dolazimo do još jednog mnogo većeg problema u BiH, što ovdje nisu samo političari koji su korumpirani, oni su samo ogledalo naroda iz kojeg dolaze. Ja mislim da je problem ovdje i što je i narod korumpiran?
Zvuči li Vam ovo pregrubo?
Recite mi onda, kako je moguće da stotine hiljada pojedinaca pristaju da budu mali pijuni jednog korumpiranog, kriminaliziranog i nemoralnog sistema i da slijepo izvršavaju njegove naredbe?
Imate situaciju da bivši predsjednik Ustavnog suda BiH Krstan Simić u pismu upućeno predsjedniku SNSD-a, Milorada Dodika oslovljava sa „šefe“. A on je na poziciji vrhovnog sudije, poziciji na kojoj moraju biti najnezavisniji, najmoralniji, najčasniji ljudi u jednom društvu. A nama je na takvoj poziciji čovjek koji jednog stranačkog lider oslovljava sa šefe.
Predsjednik VSTV-a je bila osoba koja je, nakon umiješanosti u brojna koruptivna djela, od kojih su neka i snimljena, morala odstupiti s funkcije, da bi odmah po tom završio u kabinetu Milorada Dodika kao savjetnik, umjesto da je procesuiran za korupciju.
Ta osoba je birala sudije i tužioce u ovoj zemlji. Šta mislite kakve sudije i tužioce je birao? Kakav je to sistem u kojem mi živimo?
Ali svi ti ljudi koji rade u sudstvu, pravosuđuju, u općinama, u policiji i svim drugim institucijama pristaju na takav sistem i pristaju na diktat političkih nalogodavaca.
Zamislite kada bi svaki policajac kada mu se naredi da uradi nešto nezakonito, nemoralno, da fabrikuje dokaze, da sakrije dokaze, samo kad bi rekao NEĆU! Kad bi nekom poličitkom silniku rekao neću! Ko si ti da mi daješ naredbe, nisi mi ti šef! Daj mi otkaz, ne interesuje me, neću da izgubim svoj obraz i čast zbog posla.
Kada bi svaki tužilac rekao, neću da slušam tvoje direktive, nisi mi ti gazda, časno i pošteno ću raditi svoj posao i procesuirati kriminal. Prijeti, ucjenjuj, ja odustati neću!
I zamislite kad bi 90% ljudi na taj način se ponašalo i tako razmišljalo. Da li bi ovo drušvo bilo ovoliko korumpirano i da li bi naši politički lideri, kakvi god da su, mogli imati toliku moć i zloupotrebljavati sistem za svoje privatne interese?
Nažalost, rijetki su pojedinci koji se na taj način ponašaju i tako razmišljaju.
Ista je vlast na vlasti i u Sarajevu i u Banjoj Luci. Može vam to možda čudno zvučati. Jedni idu u crkvu drugi u džamiju, jedan kao otcjepljuje Republiku Srpsku, drugi je kao ukidaju, neprekidno se prepucavaju i dižu nacionalne tenzije, narod truju mržnoj ali kakav je njihov sistem vlasti? Ima li tu ikakve razlike?
Pa slučajevi Memić i Dragičević koji su se, vrlo simptomatično, desili u nekoliko mjeseci, savršen su primjer da je to potpuno ista vlast. I da je njihiv sistem zapravo vrlo efikasan kad treba biti u službi vlast, jer taj sistem i građen za njih. Ali nije efikasan kada vama građanima treba obezbijediti kvalitetno školstvo, zdravstvo, dobre puteve, socijalnu zaštitu... Jer za to nije ni kreiran. Kreiran je da služi interesima političkih elita.
Dženan Memić je ubijen tupim udarcem u glavu na šetalištu u sarajevskom naselju Ilidža. Prema svemu sudeći iza njegovog ubistva je stajao neko iz vrha politike u Sarajevu. A kako to znamo? Pa tako što će je angažovan kompletan sistem da zataška to ubistvo. A poslije toga su uslijedili i napadi i pokušaj diskreditacije porodice Memić, Dženanovog oca Muriza i njegove sestre Arijane, od strane struktura bliskim SDA. Čega su se oni to prepali?
Zašto je postojala potreba da se ubistvo mladića fabrikuje kao saobraćajna nesreća? Zašto su, prema iskazima svjedoka, pojedini policajci na licu mjesta uklanjali stvarne dokaze i postavljali lažne? Zašto je Alisa Mutap, Dženanova djevojka koja je bila s njim, odjednom navodno dobila amneziju? Svjedok je na suđenju otkrio da je kola hitne pomoći u kojima je putovala u hitnu, tu noć presreo automobil iz kojeg je izašao određeni muškarac i rekao joj „ti imaš amneziju“. Pojedine vještaci davali su lažne nalaze koji bi potvrdili da ona ima amneziju, ali ima i onih koji su časno uradili posao i odbili da se stave u službu sistema. Takvo nije bilo i kantonalno tužilaštvo, koje je na kraju pokrenulo istragu o saobraćajnoj nesreći. Pazite koliko su se oni osilili i koliko sve nas smatraju idiotima, da su porodicu Memić i čitavu javnost pokušali ubijediti da je Dženan, s jednom teškom povredom na tjemenu glave, stradao tako što ga je neki kombi pokupio! Pa vi sada da na ulici se okliznete i padnete završili biste s najmanje nekoliko modrica, a oni su nas pokušali ubijediti da vas može kombi pokupiti tako da završite s jednom povredom na tjemenu glave od koje ćete i umrijeti! Našli su i neku romsku porodicu koja je instruirana da u policiji prizna to djelo nesreće, pa su povukli priznanje na suđenju.
I onda nedugo poslije toga imamo slučaj Dragičević. Nakon što je mladić David nestao, nakon nekoliko dana pojavljuje se njegovo tijelo u rijeci, puno povreda, brutalno pretučano... I šta se dešava? Ministar policije RS i sluge režima u vidu određenih vještaka organizuju press konferenciju na kojoj nas obavještavaju da je smrt zadesna, da se valjda ugušio u potoku koji je do koljena dubok. Usput su pak našli za shodno iskoristiti priliku da ocrne mladića, pa da obavijeste javnost da je on zapravo nekakav nasilnik, narkoman, osoba koja krade laptope...
Ti režimi, naizgled različiti, a suštinski isti, kako vidimo i ubijaju. A osim što ubijaju, i svoje podanike, svoje građane, smatraju potpunim idiotima pa još vjeruju da će im takva nebulozna objašnjenja njihovih ubistava proći, da će ljudi povjerovati u takve fantastične priče.
Na svu reću, postoje ljudi poput Muriza Memića, poput advokata Ifeta Ferageta, poput Davora Dragičevića, poput hiljada divnih građana Banja Luke, Sarajeva, koji su im odlučno rekli NE! Postojali su i ljudi u policiji, u medicinskoj struci, čak i u pravosuđu, koji su im također rekli NE! Nećete nam ubijati djecu i sugrađana, pa nas onda još ponižavati i praviti budalama. Nećete se izvući s onim.
A zamislite da smo svi tako, kad god smo osjetili nepravdu, kad god su od nas tražili da uradimo nešto nemoralno i nezakonito rekli NE! Kakvu bi tada uistinu moć imali ti razni politički silnici.
Nažalost, mnogi građani ove zemlje pristaju da budu korumpirani, da za interes svojih političkih nalogodavaca i zaštitu njihovog kriminala i zločina rade sve što im se kaže i da čine i najgnusnija moguća nedjela, uključujući i zataškavanja ubistava. Koji će se jeftino prodati za male pare i zaposlenje.
A zašto je to tako i kako smo takvi postali, ja ne znam, ali to je možda i najveći problem našeg društva.
