Dan pobjede nad fašizmom se obilježava u ponedjeljak 9. maja, a mnogi će se složiti da je razloga za slavlje nikad manje. Ovim datumom se obilježava bezuslovna predaja nacista 1945. godine saveznicima.

Nasljednici protagonista ovog važnog događaja su stali danas na pogrešnu stranu historije. U vrijeme obilježavanja ovog praznika nasljednica Sovjetskog saveza Rusija vrši napade na suverenu zemlju, čime je i za ovaj događaj, koji se pretvorio za vrijeme Putinove vlasti u izložbu vojne moći, izgubila podršku zapadnih lidera.

Za to vrijeme u zapadnim zemljama i dalje veliki broj neonacističkih udruženja postoji, a desničarske stranke koje, iako direktno ne podržavaju rusku invaziju niti hvale fašističke i nacističke poduhvate iz drugog svjetskog rata, ipak po svom djelovanju su vrlo bliski tim idejama i postali su konstantna u nacionalnim parlamentima u zadnjoj deceniji i to uglavnom sa dvocifrenim procentima podrške.

"Dva totalitarizma", a jedan draži

U Bosni i Hercegovini je situacija i gora nego u ostatku Evrope, a najkraći opis bi se mogao dati kroz lapsus bivšeg gradonačelnika Sarajeva Abdulaha Skake, koji je jednom prilikom govorio o "borbi protiv antifašizma".

Dan pobjede je u RS-u neradni dan, iako nikakve značajne manifestacije se ne održavaju na ovaj dan, nego ih je vlast u prošlosti više koristila za "izlete" po Srbiji i Moskvi, dok je ovaj dan u Federaciji BiH i Distriktu Brčko radni, kao i bilo koji drugi. Razloga za slavlje i obilježavanje ovog praznika u BiH nema, jer ukoliko posmatramo tri dominantna nacionalna diskursa i njihove politike, niko nije "načisto" sa antifašističkim naslijeđem u BiH.

Jedini od tri dominantna nacionalna diskursa koji je totalno izopćio antifašističko naslijeđe je onaj od mostarskih "nosilaca evropskih vrijednosti". Oni izjednačavanjem priče o "dva totalitarizma" – komunizma i fašizma, završe bilo kakvu priču o antifašističkom naslijeđu. Naravno, nisu isključivo komunisti bili antifašisti, ali u slučaju prostora bivše Jugoslavije i Sovjetskog saveza oni su bili jedini predvodnici antifašističkog pokreta.

Da bi se pokazala stupidnost diskursa "nosilaca evropskih vrijednosti" nije dovoljna priča o dva totalitarizma, nego se kroz praksu može i zaključiti koji od ta "dva totalitarizma" im je draži. Za to je dovoljna šetnja po zapadnom dijelu Mostara i praćenje tabli sa nazivima ulica Mile Budaka, Rafaela Bobana, Ante Vokića, Mladena Lorkovića, te najblaže rečeno diskutabilnog kardinala Alojzija Stepinca, čime steknete dojam da hodate po Zagrebu 1941. godine, dok ulica po nazivima predstavnika drugog i, prema njima, "jednakog totalitarizma" nema, ali zato ima porušenih ploča na Partizanskom groblju nekoliko puta godišnje.

ZAVNOBiH kao prepreka

Bošnjački identitet se često kod lidera povezuje sa islamom, pa se kroz diskurs o bezbožničkom socijalizmu pokušala diskreditirati uloga antifašističkog pokreta u prethodnih tridesetak godina. Vjerovatno bi došlo i do potpunog „dokusurivanja“ sa ovim naslijeđem, ali to bi onda značilo i suicidalno odricanje od ZAVNOBiH-a na kojem se zasniva moderna državnost BiH, pa je nužno i dalje balansiranje.

Iako se još uvijek obilježavaju određeni praznici antifašističkog naslijeđa, u zadnjih 30-ak godina je „iz pepela“ izvučena cijela plejada raznoraznih SS-ovaca i ustaša koji su bili muslimani, a koji su dali navodni doprinos bošnjačkom identitetu i održavanju islama iako su se za vrijeme života najčešće izjašnjavali kao Hrvati, a iz Zagreba su ih od milja zvali „hrvatskim cvijećem“. Da nije riječ o pukoj slučajnosti najbolje svjedoče i prizori iz 1995. godine, kada se u Sarajevu na više mjesta obilježavala godišnjica Blajburga, odnosno bijega uplašenih fašista i njihovih domaćih sluga iz zemlje zbog straha od odmazde nakon gubitka vlasti.

Fuad Midžić, koji je oslobodio Sarajevo zajedno sa Valterom Perićem, je uspio da preživi pakao logora Jasenovac, ali nije uspio da preživi sarajevske vlasti, koje su dio njegove ulice nazvale po antisemiti Mustafi Busuladžiću. 

Sarajevsku vlast nisu preživjeli ni Vaso Miskin i Vojislav Kecmanović Đedo, kojih se ljudi mogu prisjetiti samo na Spomen parku Vraca i to, po mogućnosti, u vrijeme obilježavanja godišnjica ili neposredno nakon njih, jer u ostatku godine ovaj spomenik je zarastao i zapušten. Iz SDA je postojala incijativa da se i Tito „skloni“ iz Sarajeva, ali nakon burnih reakcija od toga ništa nije bilo. Umjesto brojnih antifašista, kojih se Sarajevo odreklo, ulicom su nagrađeni: imam SS divizije Husein Đozo, reis u NDH Fehim Spaho, vođa Muslimanskih milicija bliskih ustašama i talijanima Osman Rastoder i brojni drugi.

Novopečeni "antifašisti"

Narativ iz Banje Luke se nije u potpunosti odrekao naslijeđa antifašista, ali jeste na istu stranu stavio antifašiste i fašiste. Kako kažu, i četnici su bili antifašisti, pozivajući se na to da su ih Britanci finansirali na početku rata. 

Razlog finansiranja je bio da su prvih nekoliko mjeseci učestvovali u borbama protiv Nijemaca, a onda se jasno svrstali na stranu fašista, a iza njihovog "antifašizma" su ostali sporazumi o nenapadanju sa NDH i pokolju brojnih partizana i nesrpskog stanovništa, a nakon odbijanja da napadnu Nijemce prestalo je finasiranje od strane Britanije, što se svjesno prešućuje. 

Dokaz „antifašizma“ je i to da je 1945. Momčilo Đujić, koji je kasnije odlikovao Vojislava Šešelja četničkim vojvodom, neometano prošao kroz NDH, kako bi mogao emigrirati preko „antifašističke“ Italije ka Sjevernoj Americi.

Iz Banje Luke još nisu iščezle sve partizanske ulice, ali jesu one sa nesrpskim imenima partizana, a novopečeni četnički „antifašisti“ Dragiša Vasić, Rade Radić, Stevan Moljević i Uroš Drenović su nagrađeni ulicom, jer se nakon 50 godina spoznao njihov „antifašizam“.

Kada bi sumirali ova tri dominantna narativa u nekoliko riječi to bi bilo: „Malo smo antifašisti jer moramo, a malo nismo jer hoćemo“, što na kraju nameće pitanje da li je Skaka stvarno napravio gaf kada je pričao o „borbi protiv antifašizma“ ili je to surova realnost ove zemlje.