Mensur Bliznović Ramos i Rifet Koprdža zaboravljeni su heroji odbrane BiH. Osim spomen-česme i pripovijedanja njihovih saboraca o herojstvu te nekoliko zapisa ("Sedma", Taiba Terovića, "Kakanjski šehidi i poginuli borci 1992-1995" Dženana Kubata) nema drugih oblika odavanja počasti ovim ljudima. 

14. jula 1995. godine, na Ahiret je u 26. godini života, u činu natporučnika, na dužnosti komandira Izviđačko-diverzantskog voda 7. muslimanske viteške oslobodilačke brigade, kao šehid preselio Mensur Bliznović Ramos.

“Skidao” zemunicu

Rođen je 9. novembra 1969. godine u Tršću. Sin je Mehmeda i Refije, rođene Trako. Bio je dobrovoljac u 309. bbr i 7. muslimanskoj brigadi. Imao je čin nadporučnika. Poginuo je izvršavajući zadatak na Ravnom Nabožiću 14. jula 1995. godine. Ukopan je u Tršću dva dana poslije, u prisustvu velikog broja rodbine, prijatelja, saboraca i najviših oficira 3. korpusa ARBiH. Posthumno je odlikovan „Zlatnim ljiljanom“. Bio je oženjen, otac dvoje djece.

Mensur je, govorila je nakon njegove smrti majka Refija, bio najbolji čovjek na svijetu. Nikada nije bio sam, uvijek je oko njega bilo društvo. Zanimala ga je muzika, a jedno se vrijeme bavio i karateom. Osnovnu školu završio je u Tršću, a nakon toga upisuje Rudarsku u Kaknju.

- Bio je zaposlen u RMU „Kakanj“. Ramos je za života postao legenda. Bio je hrabar i pouzdan borac o kome su se ispredale nevjerovatne priče. Uz njegovo ime uvijek se vezalo i ime njegovog saborca, rahmetli Rifeta Koprđe iz Breze. Ulijevali su sigurnost u redovima svojih boraca i s njima više ništa nije bilo strašno. Bez pogovora je izvršavao svaki zadatak, a sa jednog od njih nije se vratio. Kada je poginuo imao je dvadeset i šest godina. Smrt mu nije bila uzaludna. Bosna je slobodna, a u toj slobodi odrastaju mu i sinovi Mensur i Emrah, rođeni u braku sa Senadom. Ramos je posthumno odlikovan Zlatnim ljiljanom”, zapisano je u knjizi „Kakanjski šehidi i poginuli borci 1992-1995”, autora Dženana Kubata.

- Dok je neposredno ispred dušmanskih linija RPG-om “skidao” zemunicu “našla” ga je dušmanska granata. Preselio je sa šehadetom na usnama, a njegovo nurli lice napućuje da ga je Allah džellešanuhu prigrlio kao šehida… - zapisano je u knjizi “Sedma”, autora Taiba Terovića (izdavač “Naša riječ”, Zenica, 2006. godina, strana 364).

Ramos je bio čovjek velikog srca i veliki borac za slobodu.

“… Ima li ičeg uzvišenijeg na ovom dunjaluku od suze radosnice prestravljenog djeteta dok vam ručicom maše u znak dobrodošlice videći u vama svog spasioca i zaštitnika. Lično meni, a vjerujem i svim mojim saborcima, nema radosnijeg trenutka od onog kad poslije žestokih okršaja donesete slobodu našem narodu. Taj susret, te suze i zahvala nešto su što se ne da opisati… To je ono što nas posebno motiviše i što nas vuče da nezadrživo idemo do kraja. Istina, to od nas zahtijeva ogromne napore i dakako žrtve, ali inšaallah, vjerujem čvrsto da ćemo uspjeti… - govorio je jednom prilikom Ramos (“Sedma”, strana 363).

U sjećanju naroda ovdašnjeg kraja posebno su prisutna sjećanja na oslobodilačke akcije u kojima su rame uz rame učestvovali kakanjski heroj Mensur Bliznović Ramos i Rifet Koprdža, diverzanti Sedme muslimanske viteške oslobodilačke brigade.

Rifet (Arifa) Koprdža je rođen 29. maja 1974. godine u selu Kadarići, općina Vareš. U odbrani od agresije učestvovao je od 1. aprila 1992. godine, a od 4. oktobra 1994. godine bio je pripadnik 7. muslimanske viteške oslobodilačke brigade u kojoj su mu prvi saborci bili Kakanjci.

Nekoliko puta je ranjavan, a tokom operacije oslobađanja Vlašića neprijateljski meci su pogodili okvir municije u njegovom prsluku i kundak puške, a jedan metak je prošao kroz kragnu košulje.

Rifet Koprdža na Ahiret je preselio kao šehid 15. juna 1995. godine, u 21. godini života, na području Nabožića (Ilijaško ratište), na dužnosti izviđača u 7. muslimanskoj viteškoj oslobodilačkoj brigadi. Posthumno je odlikovan najvećim ratnim priznanjem “Zlatni ljiljan”.

- Ovo ti je bolan moja nahija i ja tu moram biti, bez obzira na ovo – dobaci pokazujući zavojem umotanu ruku prostrijeljenju prije desetak dana u jednoj akciji na šerićko-teslićkom ratištu.

– Kud me baš sad zakači kada trebamo u moj kraj – bilo je, kažu, sve što je prokomentarisao prilikom saniranja ne baš bezazlene prostrijelne rane koja ga je “odvela” na obavezno bolovanje. Iako se, čuvši za pokret, pokušao prošvercovati, vratili su ga kući, a on je, shodno svojoj odlučnosti kojom je hodio širom be-ha ratišta, dan uoči planirane akcije spakovao ranac i iz Breze gdje je trenutno živio, put pod noge i pravac Nišićka visoravan.

- Znaš jarane neki osjećaj me nosi, pomalo čudan, jer godinama čekam da zagazim u onu šikaru, gdje mi je buraz poginuo znaš… Moram tamo da naplatim dug… – kao da je pravdao svoj naum pominjući mi kao usput svoje rodne Kadariće.

– Eno tamo lijevo preko onih brda u koje bih želio da se vratim, ponajviše zbog babe Arifa koji eno vehne za onom svojom avlijom i jabukom zelenikom…”, zapisano je u knjizi “Sedma”, autora Taiba Terovića (izdavač “Naša riječ”, Zenica, 2006. godina, str. 356).

Zna čovjek svoj posao

Ove riječi Rifet Koprdža je izrekao dan prije pogibije na području Nabožića.

- Bio je istinski heroj ovog podneblja, a njegovom smrću izgubili smo mnogo toga. Možda nije popularno reći zbog drugih boraca, ali taj borčina vrijedio je bar za deset drugih. Teško će se još jednom roditi takav - rekao je Mensur Bliznović Ramos nakon vijesti o smrti Rifeta Koprdže (“Sedma”, autor Taib Terović).

Mjesec dana poslije, 14. jula 1995. godine, na Ahiret je u 26. godini života, u činu natporučnika, na dužnosti komandira Izviđačko-diverzantskog voda 7. muslimanske viteške oslobodilačke brigade, kao šehid preselio i Mensur Bliznović Ramos, na istom platou, samo kojih pedesetak metara dalje.

I Rifet Koprdža je o Ramosu govorio sa velikim poštovanjem. Govorio je da je sa Ramosom milina ići u borbu.

- Što on, bolan, ošacuje, to ti je sigurno tako. Zna čovjek svoj posao, a bogami znamo ga i mi slušati…” (“Sedma”, str.237)