Umro je Zaim Bešović, još jedan ratni heroj. Vijest o njegovoj smrti potvrdili su saborci iz Armije Republike Bosne i Hercegovine. Od Bešovića se na društvenim mrežama danas opraštaju i njegovi brojni prijatelji.

Dva puta proglašen "herojem mira"

- Na Dan Nezavisnosti, Bosna i Hercegovina je izgubila jednog od svojih najvećih sinova. Danas je na bolji svijet preselio legenda Goražda, Foče, Podrinja a i cijele Bosne, Zaim Bešović. Teško je i nabrojati šta je sve bio ovaj nevjerovatan čovjek, pilot mlaznih aviona, komandant Drinske udarne brigade, komandant 1.fočanske brigade, ekolog, planinar i šta sve još ne. Ostaje sjećanje na ovog velikog čovjeka - stoji u jednoj od objava.

Zanimljiva priča o prijeratnim, a posebno ratnim herojstvima Zaima Bešovića objavljena je na stranici bosanskiratnici.blogger.ba.

- Bešović je kao pilot nadzvučnih aviona u bivšoj Jugoslaviji dva puta proglašen "herojem mira". Oba puta herojstvo je zaradio u zraku, za upravljačem "miga 21". Prvi put mu je u letu otpao poklopac kabine, drugi put je jastreb uletio u motor aviona i zaustavio ga. Bešović je u oba slučaja uspješno aterirao.

Ali, pravo junaštvo pokazao je tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Ratovao je od rodnog Tjentišta, Zelengore, Rogoja, Grepka, Treskavice, Bjelašnice, Igmana, pa do planina u srednjoj Bosni i u Hercegovini. Dakle, pravi planinski vuk, navodi se u priči o Bešoviću.

- Nećete dovoljno upoznati ovog "planinskog vuka" ako se još malčice ne vratimo u ono predratno vrijeme. Kao vrhunski pilot, pripadnik elitne izviđačke eskadrile u Bihaću, Bešović, igrajući fudbal, doživljava infarkt i, uz podršku generala Tusa, 1989. godine odlazi u penziju. Postao je penzioner u 37. godini. Dobija veliki stan u Beogradu, koji mijenja za stan u Sarajevu. U Sarajevu se povezuje sa zemljakom Hasanom Čengićem, koji ga predaje 'u nadležnost' Halilu (Seferu Haliloviću) i Muji (Mustafi Hajrulahoviću - Talijanu). Tako je postao član Patriotske lige (PL) februara 1992.

Preko svog brata Envera, koji je u to vrijeme bio magaciner u kasarni u Lukavici, izvlači oružje. Ishod te tajne operacije su popriličan broj naoružanih članova PL i – Zaimova dva 'podrezana prsta' lijeve ruke.

- Dabogda mi ovo sve rane bile - rekao je Zaim svojoj supruzi Milici.

I bile su. I još je, kao pripadnik PL, organizovao jednu četu u Hrasnici, pa organizovao Štab TO. A onda su četnici napali njegovu Foču. Prema naredbi predsjednika Alije Izetbegovića na čelu sedamdesetak boraca Zaim Bešović kreće 8. aprila u pomoć Foči.

- Mene je tada iznenadilo što se malo dobrovoljaca javilo. Imali smo 240 pušaka, ali nismo imali toliko dobrovoljaca - priča Bešović.

Među dobrovoljcima bio je i mladi kapetan i njegov imenjak Zaim Imamović i njihove će se ratne sudbine od tada često ispreplitati.

Stigli su 11. aprila u Ustikolinu. Foča je već bila pala. A i da nije, pitanje je koliko bi mogli pomoći jer ih je na cilj stiglo svega 48. U Ustikolini je, sjeća se Bešović, našao Halida Čengića - Hadžiju, Senada Šahinpašića - Šaju i novinara Šemsu Tucakovića koji je bio i potpredsjednik ratnog predsjedništva Foče.

Foči, dakle, nisu mogli pomoći, ali su mogli stanovništvu ostalih slobodnih dijelova fočanske općine i Goraždu. Četnike je, priča Šemso Tucaković, Bešovićeva grupa toliko zbunila da su oni odgodili napad na Goražde, najmanje za desetak dana. Jer nisu znali kolika je snaga ovih "hajduka", kako su ih zvali.

Zanimljivo je da su dva Zaima - Bešović i Imamović već 16. aprila 1992. godine, u selu Borovićima formirali Prvu drinsku brigadu koja je imala tri bataljona. Bešović je bio komandant, Imamović načelnik Štaba.

I onda slijede bitke za odbranu slobodne teritorije Podrinja. Imamović brani linije prema Goraždu, Džemo Omerbašić u Ustikolini, a Bešović na Tjentištu. Organizuju i jedinice, a i život naroda u zbjegovima.

Spavali u planini, u šatorima, kolibama

Bešović je bio i prvi komandant Prve fočanske brigade, koja je formirana 10. avgusta 1992. godine. 

- Fočanski borci su već tada bili pravi ratnici i svi dobrovoljci. Mi smo tada bili prava proleterska brigada. Spavali smo u planini, u šatorima, kolibama, pa i pod vedrim nebom. Niko ni jednog borca nije mogao zadržati ako je htio pobjeći jer je to bilo nemoguće. I zato i jeste naša jedinica postala kasnije viteška. Čitavo vrijeme rata borila se viteški - kazao je Bešović.

Datum i mjesto dženaze bit će naknadno objavljeni.