Subota, 10. april: Snove mi ne mogu uzeti

Noćas sam bila u Istanbulu. Nepoznata, raznolika lica, širokih osmijeha. Svi se grle, ljube, sve živi. Da, nažalost, samo sam sanjala. Barem to mi ne mogu oduzeti. Moje snove u koje bježim daleko od surove realnosti ovog trenutka, ovog grada, ove države. Deveti dan štrajka glađu. Bez ikakvih pomaka, naznaka, bilo ljudskih bilo zvaničnih, da fočanska vlast ima namjeru da mi pomogne. Sve stoji - imam osjećaj i vrijeme. Dan u krevetu nikada da prođe. Statusom koji dira u srce oglasile su se i moje bivše kolege iz beogradskog "Sporta". Gledam omiljenog mi Sunđer Boba i Kalimera. Proteini, vitamini, minerali, jedna infuzija, glukoza, druga infuzija... Do kada ću izdržati?

Nedjelja, 11. april: Tajna podrška

Neki čudan osjećaj u stomaku, a u glavi haos. Milion poruka, poziva. Poruka podrške, ali onih tajnih. STRAH! Savjeti - prestani, ćuti, da si ćutala, dobila bi posao. Kritike - šta se buniš, ti tražiš posao dvije godine, ja 10?! Ljudi moji, vi živite kao roboti. Zar je normalno deset godina živjeti bez posla pa da mi u 50. kažu - ti si stara? Zar su vam Vukadinović i njegovi politički oci toliko isprali mozak i ulili strah da više ne smijete ni da mislite svojom glavom, a kamoli da nešto kažete? Nastavljam s mojom omiljenom knjigom - „Crveni sari“. Indija, Sonja Gandi... Borba za nezavisnost protiv Britanaca. Pobune. Ima smisla u ovom trenutku, zar ne? Malo živosti u ovaj dan unosi mi razgovor s Tijanom. Liježem na spavanje pod utiskom razgovora i s pomisli kako bi o ovom gradu film mogao napraviti jedino Vudi Alen, neku morbidnu komediju, ili Pedro Almodovar, jedan psihološki triler u svom fazonu.

Ponedjeljak, 12. april: Teška noć

Teška noć je iza mene. Nakon kratkotrajnog gubitka svijesti, u konsultaciji sa psihoterapeutom iz Zagreba i doktorkom iz Beograda, poslije deset dana prekidam štrajk glađu. Fizički se i ne osjećam loše, ali milion misli mi prolazi kroz glavu. Pozvala sam načelnika Foče, tačnije njegovu sekretaricu da kažem da prihvatam sastanak na koji me pozvao kada se oporavim, uz neke svoje uslove. Odmah znam da od toga ništa nema. Popodne, večer je užasna. Suze ne prestaju. Da li sam kukavica što sam prekinula? Da li su me pobijedili? Da li sam trebala još da nastavim, pa i na svoju štetu? I mene su doveli do toga da posumnjam u sebe, da preispitam svoje samopouzdanje? Da li sam stvarno nesposobna ili "samo" nepodobna. Večeras biram istoriju, možda pronađem neku ideju u filmu „Raspućin“. Opet pobune, opet ustanci protiv autokratije i posljednjeg ruskog cara Nikolaja. Niki, tako ga je carica Aleksandra zvala.

Utorak, 13. april: Ramazan počeo kišom

Jučer je počeo ramazan. Moji prijatelji slave i neka nam je svima na zdravlje, sreću i radost. Počeo je kišom, šteta. Stari ljudi su uvijek govorili - kako počne tako će se i završiti. Nema poziva iz Opštine. Mazim se s Bobijem, pričam putem Vibera sa svojim "pilićima", koje volim najviše na svijetu. Pokušavam nešto pronaći na TV-u. Naiđoh ne pres-konferenciju člana Predsjedništva, Dodika. Povećanje plata za poslušnike, ostajte na dnu, siromašni. Otcjepljenje RS. Sve je već viđeno, degutantno. Gospodine Dodik, utopije nema, naročito u državi u kojoj ste vi na čelu. Pijem čaj s mamom i tetkom, pričaju mi o novostima. Nigdje lijepih. Samo smrt. Korona nemilice odnosi živote. Moram da otjeram ovo sivilo iz glave, pod hitno. Jako zanimljiv talijanski film, u prevodu „Savršeni stranci“, gledam već peti put.

Srijeda, 14. april: „Ljudima volje nedostaje“

Mama, sva izvan sebe, ulijeće u sobu: „Zvao je ujko, baki nije dobro, pala je.“ Moja baka Vuja, mamina mama, žena za koju sam vezana više nego za bilo koga. Strah. Odmah uzimam četvrtinu „klonazepama“ i u sebi izgovaram molitvu. Bože, samo daj da baka bude dobro. Hitna pomoć je utvrdila da nema neuroloških ispada, da bi se kasnije ispostavilo da ima problem sa stomakom i temperaturu. Prvi put nakon pet dana izlazim vani. Osjetim poglede ljudi na sebi. Ne izgledam baš reprezentativno, svjesna sam toga. Ne marim, udišem zrak i sve vrijeme se molim da baka bude dobro. Stigla je i moja najbolja prijateljica Bojana. Uz kafu komentiramo postupke načelnika, ljude koji ćute i koji ne žele da se bude i bore za sebe. Sjećamo se i nekih prošlih vremena, moga života u Sarajevu. Vesela sam, jer je baka dobro, a ja sam konačno ponovo među ljudima. Onim pametnim. Usput naiđem na jedan sjajan citat Viktora Iga (Victor Hugo) - "Ne snage, već volje ljudima nedostaje". Dodala bih još - i hrabrosti.

Četvrtak, 15. april: Moralno dno

Baka je noćas imala temperaturu, međutim, na plućima se "ne čuje" ništa. Žena nije izašla iz kuće pet godina zbog osteoporoze, djed nigdje ne izlazi. Nisam doktor, ali, kao laik, racionalno razmišljam o tome kako je moguće da se o virusu ništa ne zna, a da imamo testove. Sve je ovo obavijeno velom tajne. Živjela farmakomafija! Izvodim Bobija, odlazim u prodavnicu po voće. Ne paranoišem, ali vidim kako me ljudi gledaju i šta kupujem. Valjda nemaju šta drugo da rade. Pratim objave dvojice hrabrih momaka na Facebooku, argumentirane činjenice o prvih stotinu dana vladavine načelnika Foče i njegovih eksperata (i dalje ćuti). Da je više hrabrih, da je više spretnih, elokventnih, pametnih i sposobnih, sve bi imalo smisla. Jedan sjajan čovjek danas je zbog sujete i ega vladajuće politike smijenjen. Svaki dan novi dokaz je o tome da ne praštaju drugačije mišljenje. Tiranija.

Petak, 16. april: Tužba iz „Elektrodistribucije“

Najviše volim ovo dijete u sebi i ovu maštu. Noćas sam ponovo putovala. Atina, Glifada, Santorini, Kefalonija... Sunce, plaže, život... Ponovo ulazim u rutinu - šetnja s Bobijem, ovoga puta pored Drine. Ispred Covid ambulante je sve manje ljudi. Treći talas izgleda da jenjava. Dok pijem kafu, malo „listam“ po internetu. Vidim da je bio požar u Miljevini, da je načelnik u svojim cipelicama (nadam se da ih nije isprljao) obišao jadne ljude koji su ostali bez igdje ičega. Gdje je pravda, zašto ne gore kuće onih koji su dovoljno ukrali. Poželjela sam jako svoje "piliće", poželjela sam da jako zagrlim ljude. Listam po nekim papirima i nailazim na tužbu koju su mami poslali iz „Elektrodistribucije“ u vrijeme dok sam štrajkovala glađu. Ravnodušna sam, od njih nisam očekivala ništa drugo, osim podle osvete za šah-mat poziciju u kojoj su se našli zbog mene.