Historičar Husnija Kamberović je u intervjuu za „Dnevni avaz“ govorio o aktuelnim kontroverzama vezanim za nazive ulica, historijskom revizionizmu u BiH te ključnim ideološkim izazovima pred kojim se danas nalazi naša država.

Posljednjih je mjeseci, podsjećamo, aktuelizirano pitanje naziva ulica i škola po određenim ličnostima koje su tokom Drugog svjetskog rata sarađivale s tadašnjim ustaškim vlastima ili nacističkim okupatorom, poput Huseina Đoze, Envera Čolakovića ili Mustafe Busuladžića.

Bio imam

Kamberović je predstavio svoje viđenje ovih inicijativa, ali i pojašnjava ko je ko bio.

- Zadatak je historičara da prezentiraju činjenice, da objasne kontekste nečijeg djelovanja, a ne da odlučuju kako će se neke ulice zvati. Naprimjer, njihovo je da kažu da je Đozo bio imam u 13. SS diviziji, da objasne šta je bila 13. SS divizija, kakav je njen status bio u okviru Trećeg rajha, da objasne stradanja muslimana u istočnoj Bosni, zbog čega su se mnogi muslimani uključivali u ovu jedinicu, da prezentiraju činjenice o kazni na koju je Đozo bio osuđen, ali i da ukažu na ulogu koju je Đozo imao u životu Islamske zajednice i afirmaciji muslimana u socijalističkoj Jugoslaviji. Tu političari koji donose te odluke moraju preuzeti svoju odgovornost i reći: „Da, sve to znamo, ali nama ne smeta Đozino učešće u 13. SS diviziji, jer mi mislimo da to što je on uradio na kulturnom i vjerskom planu 1960-ih i 1970-ih godina nadilazi njegovu odgovornost iz vremena Drugog svjetskog rata i želimo da se po njemu zovu škole i ulice.“ A, mogu reći i ovako: „Mi cijenimo to što je Đozo učinio 1960-ih i 1970-ih godina, to ćemo proučavati, davati našim đacima i studentima da to studiraju, ali nam smeta njegova ratna prošlost i zbog toga nećemo pristati da se po njemu zovu škole ili ulice.“

Za takve odluke političari moraju preuzeti odgovornost, kao i za posljedice koje se zbog toga dešavaju, po istoj matrici, u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine.

To je, dakle, jedna dimenzija naziva ulica. Druga dimenzija je ona o kojoj mogu govoriti kao čovjek: smatram da svi koji imaju mrlje u svojoj biografiji ne trebaju, kroz nazive ulica, trgova, škola i slično, zauzimati naš javni prostor.

Ni Enver Čolaković, iako je autor jednog od najznačajnijih bh. romana 20. stoljeća

- Ne vidim razlog zašto mi ne bismo studirali Čolakovićev roman „Legenda o Ali-paši“. O tome neka diskutiraju profesori i studenti književnosti, neka se o tome raspravlja na naučnim skupovima, večernjim sijelima, u kafanama. Ali, treba li zanemariti činjenicu da je on 1944. bio ataše za kulturu u Ambasadi NDH u Budimpešti? Prema mom mišljenju - ne treba, bez obzira na to što znamo da u njegovim izvještajima iz Budimpešte nema ništa sporno (barem u ovome što je sačuvano i što sam ja imao priliku pročitati). Ali, ja sam samo pojedinac u ovom društvu. Drugi, naravno, mogu imati posve drugačije stavove.

Opasnost revizionizma

Koliko su aktuelna nastojanja za revizionizmom historije na prostoru Bosne i Hercegovine, posebno unutar bošnjačkog naroda?

- Dugo vremena mi u Bosni i Hercegovini odolijevali smo revizionističkim valovima u historiografiji, ali čini mi se da smo danas pokleknuli. Revizionistički valovi iz Srbije i Hrvatske zapljuskivali su naše granice, ali su danas oni već preplavili našu zemlju u cijelosti. Prije sloma Jugoslavije raspala se jugoslavenska historiografija (trajalo je to duže vremena, a ne samo nekoliko godina pred rat) i rekao bih, čak, da je revizionizam u historiografiji mnogo doprinio ratovima jer je spremio generacije za rat. Kroz revizionističku historiografiju, jednako kao i kroz književnost, polomljene su sve zajedničke vrijednosti u toj zemlji, izgrađeni su neki novi heroji na koje su se ugledali „nacionalni heroji“ u 1990-im godinama i imali smo krvave ratove koji su završili tako tragično. Bojim se da je u pravu moja koleginica iz Beograda, profesorica Dubravka Stojanović, koja često govori o tome kako je historiografija tokom 1980-ih, pa i danas, predvojnička obuka za našu omladinu. Svašta se iz takvog revizionističkog pristupa prošlosti može izroditi. Još je, čini mi se, vrlo opasan revizionistički pristup Drugom svjetskom ratu, a posebno revitalizacija pojedinih, tada vojnički poraženih, pokreta i odbačenih ideologija.

Kako komentirate inicijativu Odbora za zaštitu prava Srba u Federaciji Bosne i Hercegovine da se na mjestu Spomen-parka na Vracama u Sarajevu izgrade nova tri spomenika, od kojih bi jedan bio posvećen ubijenim Srbima i Jevrejima u Drugom svjetskom ratu, drugi svim sarajevskim Srbima ubijenim tokom posljednjih ratnih dešavanja u BiH, a treći nazivima sarajevskih ulica iz kojih su poslijeratne sarajevske vlasti protjerale srpski prefiks?

- Inicijativa je provokacija, a prostor za njenu pojavu ostavile su vlasti u Sarajevu koje dugo godina ništa nisu radile na tome da se Spomen-park Vraca obnovi. Svjedoci smo da se posljednjih godina, ipak, tamo drže pojedini događaji povodom 6. aprila i 25. novembra, ali izvan toga – Vraca su zapušteni spomenik i svjedočanstvo jednog vremena kojeg bi značajan dio političkih struktura u Sarajevu rado izbrisao iz povijesti. Spomen-park Vraca je spomenik ubijenim građanima Sarajeva u Drugom svjetskom ratu i kao takav treba biti revitaliziran i sačuvan. Osim toga, ovaj spomen-park proglašen je nacionalnim spomenikom, pa bi bilo kakve intervencije bile skrnavljenje spomenika. Ima, ipak, nešto zanimljivo. Ova inicijativa se pojavila u približno isto vrijeme kada se pojavila u Mostaru inicijativa o „prenamjeni“ Partizanskog groblja, što bi moglo ukazivati na neku koordinaciju. Uz to, u Sarajevu postoji inicijativa da se sagradi spomenik ubijenim Srbima, građanima Sarajeva na Kazanima, pa bi se ova inicijativa o građenju nekog spomenika na Vracama ubijenim Srbima mogla tumačiti i kao svojevrsna blokada te sarajevske inicijative o dostojnom obilježavanju Kazana. Čini se da u tom ludilu, ipak, ima nekog sistema, kako je to davno neko zapisao.

Krive interpretacije

Nedavno ste u jednom intervjuu izjavili da je Sarajevo na putu da postane bošnjački i muslimanski grad te da bi o njegovoj multikonfesionalnosti uskoro moglo svjedočiti samo preostalo historijsko kulturno naslijeđe, što je izazvalo velike kontroverze u javnosti. Možete li detaljnije pojasniti ovu izjavu, kakva je to, zapravo, slika grada koju Vi vidite?

- Ta moja izjava je izazvala određene reakcije, možda zbog moje nedorečenosti ili zbog namjerno krivih interpretacija. Naime, Sarajevo je krajem 20. i početkom 21. stoljeća doživjelo velike demografske promjene. Opsada 1992.-1995. i sve što se tada i nakon toga dešavalo dovelo je do sadašnjeg stanja, u kojem je Sarajevo, u demografskom smislu, postalo dominantno bošnjački grad. U kom pravcu će ova demografska bošnjačka i muslimanska većina odvesti Sarajevo – ovisi od niza procesa koji će se odvijati ne samo u gradu nego i u Bosni i Hercegovini kao cjelini, pa i od odnosa u našem okruženju. Sve opcije su moguće, ali demografski podaci su neumoljivi.

Konflikt etničkog i građanskog

Kako vidite trenutna ideološka kretanja u društvu – koji se historijski putevi otvaraju BiH i Sarajevu?

- Sarajevo nije „grad duhova“, ali je Sarajevo uvijek u povijesti znalo očuvati svoje specifične lokalne etičke vrijednosti. Sada, naprimjer, vidimo da, barem u javnosti, postoji prilična saglasnost o budućem sarajevskom gradonačelniku, ali to nije ništa novo: prije četiri godine gradonačelnik je bio profesor Ivo Komšić, a sada bi to mogao biti Bogić Bogićević. To jeste neki znak, ali jedan znak ne govori sve o suštini jednog grada. Jer, i u Sarajevu, kao i u BiH kao cjelini, odvija se konflikt između građanskog i etničkog koncepta društva. Oba koncepta su legitimna – kazao je Kamberović.

Svjedočili i „promjeni“ nacionalnog identiteta

U nekim dijelovima Bosne i Hercegovine etnički koncept je dominantno opredjeljenje vodećih političkih struktura i one to sasvim javno i, čak, vrlo agresivno promoviraju, sve dotle da naglašavaju secesionističke namjere, smatra historičar.

- U Sarajevu značajan dio političkih struktura govori o građanskom opredjeljenju, ali to nije dovoljno uvjerljivo, pa malo ko vjeruje u njihovu iskrenost. S druge strane, mi dugo vremena svjedočimo kako naši političari svoju ideološku pripadnost prilagođavaju stranačkoj pripadnosti, pa smo čak svjedočili i „promjeni“ nacionalnog identiteta radi stjecanja određenih političkih pozicija. To sugerira da ideološka pripadnost i nije tako čvrsta, te da neka snažna, dobro osmišljena i vođena kampanja može puno toga promijeniti, ne samo u Sarajevu nego i u Bosni i Hercegovini kao cjelini.