Otkako je naša priča objavljena plačem, dakle već danima. Nije mi lako nimalo.

Ovim riječima svoju ispovijest za "Avaz" počinje tridesetpetogodišnja Elvisa Bektić, samohrana majka petogodišnjih blizanaca Imrana i Sayre Bulbul kojima je dijagnosticiran usporen disharmonični psihomotorni razvoj sa elementima autizma.

Njeni mališani idu u vrtić "More nade” u okviru predškolskog odjela Centra "Vladimir Nazor". Žive u Ilijašu sami s majkom, u porodičnoj kući. A svaki dan je kao po šablonu.

Niko ne zna kako je

Elvisa priznaje da zna po čitav dan presjediti u automobilu sama ili s jednim od djece čekajući ono drugo da završi s terapijama. 

- Obraćala sam se kome sam mogla. U općini Novo Sarajevo sam predala zahtjev za sastanak s načelnikom zbog svog stambenog pitanja. Preteško mi je vozariti svaki dan iz Ilijaša do Grbavice sa dvoje autistične djece. To niko ne zna kako je. Ili dok mu se tako nešto ne desi ili dok nema nekoga u porodici ko ima takvo dijete - govori nam Elvisa drhtavim glasom.

Niko je iz općine Novo Sarajevo nikada nije nazvao.

- Bar da su mi rekli ne može i to bi bilo to. Prije toga sam išla u Novi Grad. Popunila sam papir i pitala kako ide sve to. Rekli su mi da moram biti na području te općine. I njima sam rekla da ja ne želim da se preselim zbog svog hira nego zbog svoje djece, da mogu da ih vodim na njihove tretmane, da ne moram sjediti s jednim djetetom u autu, dok je drugo na tretmanu. Ni iz Novog Grada mi se niko nije obratio. Znam mnogo roditelja koji su dobili te općinske stanove na zakup, a koji imaju jedno dijete sa stopostotnim invaliditetom. Ja ih imam dvoje i samohrani sam roditelj - kaže Elvisa.

Posao je napustila kako bi mogla da se brine o svojoj djeci. Ali, već sada ne zna šta da radi, izlaz ne vidi. Mališani primaju tuđu njegu i invalidnu, te 200 maraka mjesečno za prijevoz. I to je sve.

Radili smo dvije vantjelesne oplodnje

- Ovu akciju pokrenula je moja drugarica jer zna u kakvom sam stanju svaki dan i koliko se trudim za svoju djecu, sama. Njihov otac ne plaća alimentaciju i ne viđa ih nikada. Prije mjesec i po sam mu na posao išla da mu pokažem nalaze njegove djece. Njegov šef mu je nudio 100 KM da daje, a on ostalo, odnosno 250 KM. Odgovorio je da neće plaćati alimentaciju. Nikada ih ne viđa. Nije mi napisao poruku već sigurno godinu i po. Uopće ne pita kako su djeca. A radili smo dvije vantjelesne oplodnje kako bismo postali roditelji - kroz suze govori Elvisa.

Ističe da joj nije jednostavno ovako dijeliti svoju priču i svoj život.

- I ja sam nekada imala normalan život. Radila sam, ali čovjek nikada ne zna šta ga čeka. Svaki put kada mi se neko javi, dodatno me potrese, jer sve iznova tada proživljavam. Moja djeca dijagnozu imaju godinu i po, nikome se do sada nisam obratila ni za šta. Sve sam pokušavala sama, a vjerujte da više ne mogu - kazala nam je Elvisa.

Pita se je li načelnicima općina zaista toliko svejedno za njen slučaj, ali i brojne slične.

Ja se moram boriti za njih

- Meni ne može biti svejedno da svoju djecu ostavim kakva jesu i da nemaju napredak. Ja se moram boriti za njih, taman kada bih svaki dan išla u općinu i tražila. Za djevojčicu su dali preporuku da ide u tipični vrtić bar dva dana sedmično. Upisala sam je. Treba da ide poslijepodne, poslije "Mora nade", da ne gubi terapije. Ali za to vrijeme nemam gdje da budem sa svojim sinom. Upisala sam ih na "neurofeedback" tretman, djevojčica ide ponedjeljkom i srijedom, a dječak utorkom i četvrtkom. Svaki dan mi je tako. A onda, kada s tim završe, počinje nova terapija. Značilo bi mi mnogo da živim blizu mjesta gdje oni moraju ići jer toga nema u Ilijašu. Da ima, ne bih ništa tražila - kaže Elvisa.

Svi oni koji mogu i žele pomoći Elvisi i njenim petogodišnjim blizancima mogu to učiniti uplatom na gofoundme.com ili uplatom na njen račun u Raiffeisen banci na ime Elvisa Bektić, broj računa: 1613000076230803.