Sutra je Dan državnosti BiH, jedan od najznačajnijih datuma u historiji ove zemlje. Obilježava se u posebnim okolnostima, ali ponovo samo u jednom dijelu države. O značaju ovog datuma, ali i principima uspostavljenim u Mrkonjić Gradu koje i danas mnogi smatraju obrascem po kojem i savremena BiH može i treba funkcionirati, razgovarali smo sa historičarem Husnijom Kamberovićem, profesorom na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu

O zasjedanju ZAVNOBIH-a mnogo je toga rečeno i napisano, a malo ostalo u sjećanjima i udžbenicima. Kolika je, u stvari, važnost takvog dokumenta za savremenu BiH, ima li važnijeg u novijoj povijesti ove države?

Svaki događaj u historiji ima određeno značenje u svom vremenu, ali pravi smisao dobija tek u vremenu koje slijedi. Odluke donesene 25. novembra 1943, kao i odluke koje su donesene godinu dana kasnije na Drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a, uspostavile su Bosnu i Hercegovinu koja je uspješno funkcionirala skoro pet decenija. Promijenjene okolnosti u svijetu, bujanje nacionalizma u Jugoslaviji i kreiranje unutarnjih podjela, snažno su uzdrmali Bosnu i Hercegovinu i doveli u pitanje njen opstanak na principima koje je ZAVNOBiH postavio. Ali, rekao bih da to što se desilo u Mrkonjić Gradu 25. novembra 1943. doista je bilo historijsko: obnovljena je državnost Bosne i Hercegovine, postavljeni principi koji će se vremenom modificirati i poslužiti kao argumenti u procesu sticanja samostalnosti 1992. godine.

Dodao bih da ove, 2020. godine, možda najviše u proteklih 25 godina, u javnom diskursu se pokušavaju konfrontirati dva datuma: potpisivanje Dejtonskog sporazuma i prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a. Pokušava se napraviti atmosfera u kojoj će se Dejton i ZAVNOBiH pojavljivati kao kontradatumi, pri čemu se Dejton pokušava promovirati kao osnivački akt Bosne i Hercegovine. A, zapravo, osnivački akt države Bosne i Hercegovine je ZAVNOBiH, a Dejton je mirovni sporazum koji predstavlja udar na principe po kojima je BiH funkcionirala pola stoljeća. Dakle, Dejton jeste bio udar u temelje zavnobihovske BiH, ali taj udar nije srušio državu, iako ju je svojom administrativnom podjelom i preferiranjem etničkih politika dobro uzdrmao.

Postoje li detalji koji su vama posebno dojmljivi, a koji ilustriraju tu želju delegata, ljudi iz svih dijelova zemlje, da žive u zajedničkoj državi?

Važno je napomenuti da je prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a održano nakon velikih partizanskih pobjeda u Četvrtoj i Petoj naprijateljskoj ofanzivi, nakon strašnih bitaka na Neretvi i Sutjesci, debakla četnika, ogromnih partizanskih uspjeha postignutih u ljeto i jesen 1943 (oslobađanje Han Pijeska, Olova, Vlasenice, Kladnja, Zvornika, a potom i Tuzle), a slobodna teritorija u Bosanskoj krajini je omogućavala da se Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a, kao i Drugo zasjedanje AVNOJ-a, održi upravo na teritoriji Bosne i Hercegovine (iako je Tito prvobitno razmatrao mogućnost da se Drugo zasjedanje AVNOJ-a održi negdje u Hrvatskoj). Delegati koji su izabrani iz raznih dijelova BiH za zasjedanje u Mrkonjić Gradu su bili ovlašteni od naroda da donesu sudbonosne odluke za budućnost BiH. Treba napomenuti da na zasjedanju nisu bili prisutni samo komunisti, nego predstavnici ne samo svih naroda nego i svih socijalnih skupina. Bilo je tu sudija, advokata, studenata, profesora, trgovaca, seljaka, radnika, svećenika ... Jedina zajednička karakteristika je bila – svi su bili antifašisti.

Zanimljivo je da je i tada, pod nacističkom okupacijom, bilo onih koji su se protivili etnički izmiješanim Republikama.

Prvo treba naglasiti da se ovo Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a održavalo par dana prije Drugog zasjedanja AVNOJ-a, na kojem je trebalo donijeti odluke o federalnoj strukturi nove Jugoslavije. Bila su to dva zasjedanja, ali jedan proces ustroja nove Jugoslavije. Jedna uticajna grupa jugoslavenskih komunista (Milovan Đilas, Sreten Žujović i Moša Pijade) smatrala je da se historijskim pokrajinama koje nisu bile etnički homogene, kao što je bio slučaj sa Bosnom i Hercegovinom, u novoj Jugoslaviji ne može dodijeliti status ravnopravne Republike. Bilo je to prosto kopiranje sovjetskog modela organizacije države. O tome je u našoj literaturi već dovoljno pisano, a ja bih ovdje samo još naglasio da se delegacija Bosanaca, koju su činili Avdo Humo, Rodoljub Čolaković i Bogomir Brajković, prvo susrela sa Komisijom koja je pripremala odluke Drugog zasjedanja AVNOJ-a, kako bi intervenirali da BiH dobija status Republike, a kada su od Komisije (Đilas, Žujović, Pijade) dobili negativan odgovor – otišli su kod Tita koji je podržao stav da „narod u Bosni i Hercegovini zbog masovnog učešća u narodnooslobodilačkoj i antifašističkoj borbi“ zaslužuju da dobiju „svoju federalnu državnu jedinicu ravnopravnu Srbiji i Hrvatskoj“. Tako je i bilo.

Koliko smo danas daleko od vrijednosti ZAVNOBiH-a?

Okolnosti su se bitno promijenile. Danas je Bosna i Hercegovina daleko od vijednosti uspostavljenih na zasjedanjima ZAVNOBiH-a. Vanjske granice jesu očuvane, ali mi vidimo da je osnovni princip, ravnopravnost naroda, doveden u pitanje. Osim toga, ljudi koji su donosili odluke na zasjedanjima ZAVNOBiH-a vjerovali su u Bosnu i Hercegovinu, željeli su je graditi kao zajedničku domovinu, a danas se sve te vrijednosti ruše.

Jesu li u pravu oni koji tvrde da su principi iz Mrkonjić Grada, “i srpska, i hrvatska, i muslimanska …”, jedino na čemu može opstati Bosna i Hercegovina?

Princip na kojem Bosna i Hercegovina može funkcionirati je „i srpska i hrvatska i bošnjačka“. Jedino kao zajednička domovina svih imamo neku šansu. Treba tražiti zajedničke interese, jer će ti zajednički interesi stvarati pretpostavke za nadvladavanje nacionalnih tenzija.

Predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik, podjednako je naklonjen i partizanima i četnicima. 25. novembar se obilježava u dijelu FBiH, ali pitanje je koliko iskreno jer se nazivi pojedinih sarajevskih ulica još uvijek ne mijenjaju. Imate li barem tračak nade da bi se Dejtonska, etnički podijeljena, BiH mogla približiti BiH iz Mrkonjića?

Rekao bih da je sumnjivo da li je Dodik podjednako naklonjen i partizanima i četnicima. Budući da su to bila dva odvojena pokreta, sa različitim historijskim smislom, prosto je nemoguće to istinski pomiriti. Četnici koji su ubijali ne samo Bošnjake i Hrvate, nego i Srbe antifašiste, nisu isto što i partizani (pri čemu treba imati u vidu da je stanje tokom prvih nekoliko mjeseci ustanka 1941. vrlo slojevito). Pred nama su veliki izazovi i vidjet ćemo šta će se sve dešavati i u kom pravcu će se stvari odvijati. Etnički podijeljena BiH, uspostavljena u Dejtonu, teško funkcionira i proces uspostave normalne države će još potrajati. Ja mislim da treba tražiti nova rješenja. Svako vrijeme traži nova rješenja.

Je li dovoljno pustiti vremenu da učini svoje? Može li nam historija biti učiteljica, imamo li pogrešne uzore, lidere, prioritete … je li ugrožen opstanak ove države, na što ste i ranije upozoravali?

Ne smijemo se apsolutno prepustiti vremenu, jer sa ovakvim političkim elitama opstanak države Bosne i Hercegovine je ugrožen. Nigdje u svijetu, kao kod nas, nemate toliko rasprava o pitanjima o kojima se uopće ne bi raspravljalo: opstanak države se ne bi trebao nikako dovoditi u pitanje, ali o svim ostalim pitanjima bi se trebalo diskutirati. Mi, naprotiv, stalno slušamo kako će se država raspasti, kako BiH nema smisla i tako dalje. Da budem vrlo jasan: imamo mi bezbroj primjera u historiji da su države nestajale (pa i da su narodi nestajali), ali ja želim vjerovati da takva sudbina neće zadesiti Bosnu i Hercegovinu. Znam da vjerovati u državu nije dovoljno da se ona doista sačuva. Svi moramo dati određeni konkretan doprinos tome.