Iz štampe je izašla nova knjiga biznismena i pisca Mirsada Pašovića zanimljivog naslova „Vazda belaj“. Promocija je održana u bašti Šahovskog kluba „Bosna“. Moderator je bio mr. Enver Šadinlija, promotor prof. Hadžem Hajdarević, a odlomke su čitali glumac Rade Čolović i narator Ivana Krstanović, koji su oživjeli likove romana.

Za šest godina šest knjiga, više od deset izdanja u BiH, dva u Beogradu, sigurno je dobar razlog da saznamo više o književniku i njegovim djelima.

Obični ljudi

Na početku razgovora za „Avaz“ Pašović kaže da ima potrebu da piše, kako bi istakao ljepše strane vremena u kojem živimo te da nas svojim zanimljivim pričama vrati u prošlost i podsjeti na dugačku i prebogatu našu historiju. 

Ljubitelji lijepe riječi znaju da su sve knjige ovoga pisca smještene u, za Bosnu, teška vremena, a likovi obični ljudi koji pokušavaju voljeti i opstati. Naslovi „Huseinbeg“ iz vremena turske i austrougarske vladavine, „Drug Suljo“ s radnjom iz propalih Jugoslavija, „Bosanski blećak“ je priča iz ovog rata , a „Gospodin Sejo“ kao postratni epilog... Sedam generacija jedne porodice sa svim životnim i balkanskim potresima.

Poslije njih je štampan „Adem zvani Krst“.

- Tu sam pisao o svijetu kriminala, o nesretnim okolnostima i tankoj niti između poštenja i zločina, prema istinitom događaju i ličnoj tragediji jednog od junaka. 

Nova, šesta knjiga, baš sada kada ima malo novih projekata?

- Tako je... Kada su nam podmetnuli ovo „kukavičije jaje“, teško prepadnut, pomislio sam, ako je Bokačo napisao „Dekameron“ prije sedam stoljeća u jeku kuge koja je upolovila Evropu, što ne bih i ja napisao neku bosansku komediju... Poslije tri stranice vidim da će ispasti svašta, te stani, spašavaj ljude... Vratim se historiji, svojoj familiji Bistrigija, gdje se za svaki dan bitisanja može dobar roman napisati...

Uostalom, kada su se u Italiji posvađale dvije porodice, Englez je napisao kultno djelo „Romeo i Julija“, e možete misliti koliko se može ovdje napisati, gdje su svi u svađi, niko ni s kim ne priča. Dnevno desetak sapunica... Tako je nastao „Vazda belaj“.

Problem sredine

Ko je Mirsad Pašović?

- Privrednik bez podrške, oficir bez ruže, pisac istine, jednostavno – rođeni Fočak. Kako moj prvi roman kaže, „bosanski blećak“.

Relativno ste kasno počeli pisati. Zašto?

- To je problem sredine u kojoj živimo. Ako ti genetika nije obezbijedila pristup fondovima, tada moraš sam da zaradiš kako bi se bavio onim što voliš... Ili da počnemo od početka... Od rođenja te vaspitavaju da šutiš i sekiraš se za probleme društva, u školi kažnjavaju za kreativnost, ako ne započneš pismeni rad sa „bio je lijep i sunčan dan“, ne možeš peticu dobiti... Tako odrastaju Bosanci. 

Vođe uguše u obdaništu, javnog nastupa se boje i kada ostare... Zbog toga u BiH nikada nije hiljade safeta zapjevalo, meša i derviša ništa napisalo, mujezinovića i berbera naslikalo... Ne vjerujemo u naše komšije, rođake. Ako je naš, znam ga ja šta će on... Takvi smo, dok van granica ne kažu da nešto vrijedi, autoriteti s budžeta sigurno će uživati u svojim privilegijama. A to je visoka cijena i za viteza i za domovinu.

Je li baš tako?

- Balkanci stalno pričaju o tri V, vremenu, vjeri i vlasti, „V“ o kojem svi govore, a ništa ne znaju... Na koricama moje knjige piše: „Najviše u Bosni insana nasekiraju trač i pare, onda ljubav, pa tek zdravlje i ratovi...“

Dok ne bude obrnut slijed, majke će mahrame radi baksuza nosati.

Kakve su vaše knjige?

- To je tehno muzika s podlogom sevdaha, znači da svaka stranica nosi radnju koja tjera da se čita sljedeća, a sve to pisano dušom koja izazove poneku suzu i osmijeh na licu. Knjige pisane o najtežim vremenima, sve kazano, pa sam razluči, ali bez mržnje... u jednoj knjizi kaže „nemoj im oprostiti, Bože, ne znaju šta rade, pa će opet“. 

Ljudi osjete iskrenost, zato meni nije čudo da su, recimo, u Novom Sadu napravili klub čitalaca mojih knjiga. 

Je li stvarno uvijek problem, odnosno „vazda belaj“? 

- Belaj, kao početak navodim raskol krstijana za vrijeme naše kraljevine (ljepše nego banovine). Tresla se zemlja od žestine i raspukla posred Bosne. Taj krater ne da ni insanu ni hajvanu spavati haman hiljadu godina.

Ljubavne priče

Radnja romana je vezana za naslov?

- Malo ko bi znao nešto reći o 1813. godini. Tada je kuga vladala Tuzlom. Radna snaga je bila iz Austrije, u tolikom broju da je austrijski konzul molio bosanske vlasti da ne primaju njegove sunarodnjake zbog kolapsa njihove privrede. Te godine Sarajlije su se digle na ustanak i istjerale Vezira iz Travnika, ugušen je Prvi srpski ustanak.

Izvoz Bosne je bio dvostruko veći nego uvoz. Alat na Balkanu je bio iz Kreševa i Fojnice, hošaf i lješnici bosanski su se jeli i u Egiptu... Ako dodamo da su vladali feudalni zakoni „prve bračne noći“ i da su mahalske starješine kroz pendžer nadzirale komšije, eto romana... Kroz dvije paralelno vođene ljubavne priče otkrivamo sve intrige i prevare, začarani krug u kojem se Bosna nalazi.

Knjiga je pisana bliskim, narodnim jezikom, domaćim humorom i mudrošću. Ova knjiga kada se uzme u ruke, ne ostavlja se dok se ne pročita...

Knjiga je najveći prijatelj tišine

- Zamolio bih sve ljude da se vrate pravim vrijednostima, da sačuvaju obraz i pamet. Gripa će neke odnijeti, a strah, sekiracija i promaha sve ostale. Uzmite knjigu, jer ona je najveći prijatelj tišine – kaže Pašović. 

Čuo sam kako mi Sidran piše knjige

Neki dan mi prijatelj priča kako mu je u društvu u povjerenju „sveznanstvenik“ rekao, iz provjerenih izvora, kako Sidran piše, a Pašović se potpisuje... Prvo sam se naljutio pa smijao... u svakom slučaju dobar kompliment... - kaže Pašović.