Pokušaj nekih članova rukovodstva Ljekarske komore Kantona Sarajevo da profesionalno diskvalificiraju direktora Opće bolnice, prof. dr. Ismeta Gavrankapetanovića i oduzmu mu licencu jer je stao u odbranu bolesnog djeteta, a ne na stranu doktora s Pedijatrijske klinike KCUS-a koji su odbili da liječe to dijete, ogolio je svu bahatost i moralnu izopačenost osoba koje, s jakim SDA vjetrom u leđima, žele vladati i upravljati zdravstvom i zdravstvenim fondovima u najbogatijem kantonu u Federaciji BiH.

Mjera svih stvari

Gostujući na Face TV-u kod Senada Hadžifejzovića, doktorica Enra Suljić, predsjednica Etičkog komiteta Ljekarske komore KS i najbliža saradnica direktorice KCUS-a Sebije Izetbegović, pokušala je odbraniti poziciju svoje šefice i drugih s KCUS-a koji očito pretendiraju da budu mjera svih stvari u zdravstvu i zdravstvenoj politici i pri tome ne prezaju da političkim bagerom uklone sve koji im stoje na tom putu.

Svjetski poznati i priznati profesor Ismet Gavrankapetanović, ratni hirurg ortoped koji je spasio hiljade boraca i građana u opkoljenom Sarajevu, od početka se pokazao kao tvrd orah, nespreman da kalkulira i trguje profesijom i Hipokratovom zakletvom u zamjenu za direktorske i svake druge sinekure koje se obećavaju i daju onima koji pristaju na diktat politike i lične sujete supruge predsjednika SDA Bakira Izetbegovića.

Doktorica Suljić je u svom nastupu, koji je naišao na opće zgražanje stručne i šire javnosti, upravo na pitanju politike i političkog uplitanja u zdravstvo nesuvislo optužila i Fahrudina Radončića, lidera SBB-a, zbog navodno nedopustive podrške koju je javno dao dr. Gavrankapetanoviću.

Na stranu što je općepoznata činjenica da je sama dr. Suljić politički aktivista SDA, da je njena šefica Izetbegović na poziciju direktorice došla po političko-nepotističkoj liniji i uz direktnu podršku njenog muža Bakira, predsjednika SDA, da se na KCUS-u godinama već provodi politička diferencijacija slična onima iz vremena komunističkog jednoumlja, da su zbog političkog pritiska i samovolje iz najvećeg Kliničkog centra u državi otjerane stotine vrhunskih stručnjaka...

Sve su to primjeri nedopustivog miješanja politike u zdravstvo, iza svakog od njih stoji vladajuća SDA, ali, kao i u nekim ranijim sličnim situacijama, prstom se upire u onog ko želi da se takvo stanje dokine, promijeni i da u zdravstvu glavnu riječ vode stručnjaci, a ne politički klimoglavci.

U tome se jasno ocrtavaju dva koncepta u viđenju i vođenju politike koju, naprimjer, zastupa Radončić, imenujući i podržavajući na čelu Opće bolnice izvanstranačkog profesionalca, profesora Gavrankapetanovića, i politike diktata, samovolje i ekskluzivne stranačke pripadnosti.

Stranačka servilnost

Nakon poznate priče sa migrantima, opet se pokazala precizna razlika između dvije najveće bošnjačke stranke - SDA i SBB-a, iako su obje stranke i oba lidera pokazala da, kada su u pitanju odbrana i očuvanje države, evropski put i mnoga druga važna pitanja razvoja države u okviru probosanskog bloka mogu biti kompatibilni i efikasni.

Ali, u ovom slučaju javnost se uvjerila ko su pojedinci koji politiku i vlast shvataju kao plijen koji treba razgrabiti i podijeliti u uskom krugu i samo sa „svojima“, a ko u politici pokušava da uvede sistem u kojem će sposobni imati prednost u odnosu na podobne. 

Sistem koji propagira društvo jednakih šansi za sve, sistem gdje će nulta tolerancija na korupciju i kriminal biti brana stranačkom klijentelizmu, tenderskom namještanju poslova i nedomaćinskom upravljanju budžetom.

Na kraju, izbor nije težak, a personalno se danas svodi na jednostavno pitanje: želite li da vas liječi doktor kojem je profesija suština života, poput Ismeta Gavrankapetanovića, ili doktorice poput Enre Suljić, čija je glavna stručna referenca stranačka i profesionalna servilnost prema direktorici KCUS-a Sebiji Izetbegović?

Krive naočale bivšeg reisa Cerića

U javnu raspravu o slučaju profesora Gavrankapetanovića uključio se i bivši reis Mustafa Cerić, a cinici već komentiraju da bi i za njega i za one koje „brani“ i „savjetuje“ bilo puno bolje da su šutjeli. Ton i sadržaj njegovog pisma Bakiru Izetbegoviću, naime, otkriva svu pogubnost i promašenost politike kako je shvataju neki prvaci „muslimanskog kruga“.

Tako Cerić apelira da se pomire navodno zavađene mladomuslimanske porodice Izetbegović i Gavrankapetanović, svodeći drski pokušaj degradacije i uklanjanja Ismeta Gavrankapetanovića u režiji Sebije i Bakira Izetbegovića na potrebu emotivnog restartiranja i povratka na fabričke postavke odnosa dvije porodice koje su uspostavili njihovi očevi, pripadnici Mladih muslimana, rahmetli Munir Gavrankapetanović i Alija izetbegović.

Tragedija je upravo u tome što Cerić ne vidi ili se pravi da ne vidi da je ovdje u pitanju sukob demokratije i autokratije, profesionalizma i kvaziprofesionalizma, morala i doktorske etike na jednoj, i bahatosti i sile na drugoj strani, a ne nekakvo „nerazumijevanje“, „kapric“ ili „svađa“ Izetbegovića i Gavrankapetanovića.