Čedomir Jovanović, srbijanski političar oglasio se na Facebooku povodom 25. godišnjice genocida u Srebrenici.

- Dvadeset i pet godina od genocida u Srebrenici, kada je preko osam hiljada nedužnih stradalo samo zato što su druge vjere, nacije i kulture, nalazimo se u istim onim rovovima koji su davno iskopani, bez snage da iskoračimo dalje.

Scene pakla tih julskih dana, ta ljaga i sramota koja je od ljudi od napravila zvijeri, vječna su opomena i podsjećanje da zlo koje je postojalo te 1995. godine nikada ne smije i ne može biti zaboravljeno.

Sudske presude Mladiću i Karadžiću mala su utjeha za majke, od kojih su mnoge i umrle ne uspijevajući da nađu kosti svojih sinova, jer naše nesuglasice i ratove ne može da ispravi Hag, njih će ili ispraviti život ili će se zlo vratiti u još gorem obliku. Ne postoje godine zatvora koje mogu nadoknaditi ijednu izgubljenu glavu, niti postoje riječi kajanja kojima se neko može obratiti porodicama strijeljanih, jer ljudski um ne može ni da zamisli kako izgleda kada već izmučene i izmrcvarene ljude vodite na pogubljenje i u tome uživate.

Svakog trenutka kada razmišljam o tome, stidim se onih koji su pomislili da uzimaju pravdu u svoje ruke pričajući o nekakvoj osveti, nesvjesni da pišu najcrnju historiju Srbije poslije koje više ništa ne može i nije bilo isto. Taj stid se pretvara u tugu kada razmišljam koliko nam malo treba da opet stavimo svojoj djeci puške u ruke, jer mi svoje obračune nismo završili, mi smo ih samo, nažalost, prinudno prekinuli, čekajući da generacije poslije nas naprave odnose koji moraju postojati da bi i Srbi i Bošnjaci mogli da žive.

Dužnost svakog normalnog čovjeka je da pred srebreničkim žrtvama sagne glavu, zatraži oprost iako možda ništa lično nije kriv ili odgovoran, da kaže nekoliko riječi utjehe onima koji, i poslije 25 godina, svakog 11. jula obilaze grobove onih koje nikada neće prežaliti.

Situacija sa koronavirusom, koji je poremetio naše živote, dodatno moja bolest i borba sa istom tom pošasti, spriječila me je da budem danas sa vama, dragi prijatelji. Da jedni druge utješimo bar malo. Da se pogledamo u oči i vidimo jedni u drugima prijatelje, braću, komšije. Da kažemo tu riječ izvini, oprosti, iako te riječi tako malo znače kada se u Srebrenicu dođe.

Moje misli su sa vama, borim se i za vas, ne odustajem nikada od istine i u vezi Srebrenice, jer tako branim i vašu bol, ali pokazujem i da nisu Srbi zločinci, već ljudi koji su isto tako žrtve pogrešnih odluka i politike devedesetih.

Ja sam, u isto vrijeme, i Bošnjak, i Hrvat, i Albanac, i Sarajlija, i Prištevac i Podgoričanin, jer ja samo tako mogu biti čovjek.  Zato i razumijem vašu bol i zauvijek saučestvujem u njoj.

Čuvajte svoje zdravlje, nikada ne zaboravljajte šta ste preživjeli, ali i nađite snage da zajedno nastavimo dalje.

Čuvajmo mir među nama, jer drugi nam taj mir neće tako lako dati.