Jednako kao i borce u rovovima tokom protekle agresije na BiH, slavili smo i naše ljekare i medicinske radnike. I jedni i drugi spašavali su naše živote u najtežim uvjetima, radili skoro nemoguće stvari kako bi preživjeli i država i oni koji se bore za nju. Ljekare smo zvali herojima u bijelom, slavili ih, odlikovali, pisali poeme o njihovoj hrabrosti.
Heroji su, naravno, brzo zaboravljeni. Vrijednost ratnog učinka, heroja iz rova i onih u bijelom, u miru vrlo brzo počeli su ocjenjivati političke skutonoše i kojekakvi partijski gilipteri koji su, nažalost, predstavljali sistem. No, kada je pod prozorima BiH zaigrala „korona mečka“, oči tog istog sistema koje je uspostavila politika, jednako kao i oči bolesnog naroda, bile su uprte isključivo u naše ljekare.
Sistem u kome se nije znalo ni „ko kosi ni ko vodu nosi“ tako su spašavali pojedinci, stručnjaci u svojim oblastima, koji su na našim kliničkim centrima i bolnicama, bespogovorno, danonoćno radili s najugroženijim pacijentima. Mnogi od njih, dok se „sistem“ šetao od jedne do druge TV stanice, spašavajući oboljele, i sami su bivali zaraženi, od kojih su neki jedva preživjeli.
Teško da danas neko može prigovoriti ijednom ljekaru u zemlji koji je u doba pandemije svakodnevno bivao na svom radnom mjestu i brinuo o bolesnim pacijentima. No, kada je u pitanju sistem koji je regulirao pravila njihovog rada i ponašanja u vrijeme pandemije, vrlo brzo bi se mogao naći na meti mnogih kojima je, iako nisu bili zaraženi, bila potrebna pomoć, a nisu je dobili.
Znatan broj vrsnih ljekara u proteklih nekoliko godina napustio je BiH, ali su i mnogi, još bolji, ostali u zemlji. Agresija na BiH je bila prva opomena da dobar ljekar nema cijenu, a pandemija koronavirusa to već mjesecima potvrđuje. Sistem koji političke zgubidane vrednuje više nego ljekare koji spašavaju ljudske živote gori je od svake pandemije.
