Ništa ga nije tako snažno vratilo u 1995. godinu kao rad na projektu dokumentiranja iskustava djece koja su preživjela opsadu i genocid u Srebrenici, kaže za naš list Hasan Hasanović, kustos u Memorija.

Pravila struke

Kao član multidisciplinarnog tima Muzeja ratnog djetinjstva iz Sarajeva i Memorijalnog centra Potočari, kaže, bio je u prilici da čuje priču današnjih mladića i djevojaka koji su kao djeca proživjeli pakao  Srebrenice, od kojih su mnogi u genocidu 1995. godine ostali bez oba roditelja, najbližih članova familije.

- Bez obzira na vlastito iskustvo, na sve što godinama slušam i znam o genocidu i njegovim posljedicama, svjedočenja osoba koje su pristale da učestvuju u ovom projektu, a koje su u vrijeme genocida bile djeca, kao čovjeka su me suočila s pitanjem da li smo zaista svjesni razmjera posljedica genocida. Mnogi od njih, iako su bili djeca, godinama nisu htjeli vjerovati da su im očevi, majke, braća poubijani, već su se nadali njihovom dolasku. Danas su to odrasli, visokoobrazovani, porodični ljudi i većina njih je svoj život nastavila u Srebrenici, ali do danas se nisu oslobodili iskustva genocida - navodi Hasanović.

Razgovori sa svjedocima, učesnicima projekta dokumentiranja iskustava djece koja su preživjela genocid vođeni su po strogim pravilima struke.

Svjedoci su, prije samog intervjua, imali razgovor s psihologinjom, što je, kaže naš sagovornik, bila svojevrsna psihoterapija koja im je pomogla da otvore dušu i prvi put pokažu tu svoju skoro zacementiranu bol.

Važna saradnja

Inače, Hasan Hasanović, kojem su u genocidu ubijeni brat blizanac i otac, također je jedan od svjedoka u ovom projektu. Ističe da je od velike važnosti saradnja Memorijalnog centra Potočari s Muzejom ratnog djetinjstva u Sarajevu, posebno kad je u pitanju angažman psihologa, antropologa, historičara u projektu dokumentiranja genocida iz ugla djece koja su ga preživjela.

Brana svakom pokušaju negiranja

- Nažalost, većina ovih svjedoka, iako su bili djeca u vrijeme genocida, nikada nije imala priliku razgovarati sa psihologom do ovaj put. Neki su se, naprosto, „slomili“ u pola razgovora. Posebno je bilo potresno slušati ispovijesti onih koji se svojih očeva, nekadašnjeg porodičnog života u Srebrenici, sjećaju kao osmogodišnjaci, desetogodišnjaci. Sve ove ispovijesti su dokumenti koji će biti brana svakom pokušaju negiranja genocida, ali i poziv nauci da se bavi istraživanjem posljedica genocida - poručuje Hasanović.