Zbog odlaska sve većeg broja Bosanaca i Hercegovaca van zemlje smanjuje se broj djece u školama, a posljedica su tehnološki viškovi u prosvjeti. A prije nekoliko decenija zanimanje profesora bilo je toliko deficitarno da su primali i plaću i po za mjesečni rad. Tih vremena rado se sjeća Đorđo Vidaković, penzionisani profesor ekonomske grupe predmeta iz Zvornika.  

Lijepa druženja

Nakon završene Srednje ekonomske škole u Zvorniku, studirao je ekonomiju u Beogradu, a po okončanju studija 1970. godine vratio se u svoju školu, ali ovaj put kao predavač. U toj školi Vidaković je proveo cijeli radni vijek i tu je zaradio penziju. 

Predavao je i nekolicini današnjih profesora zvorničkog SŠC-a „Petar Kočić“, u sklopu kojeg je i Ekonomska škola.

Vidaković priča kako se u školstvu od onih vremena pa do danas mnogo toga promijenilo, ali on pamti lijepe trenutke, druženja i brojne anegdote. Rado se sjeća i petogodišnjeg perioda kada je svakog mjeseca primao plaću i po.

Bez konkursa

- Nakon što sam diplomirao u Beogradu, ponuđeno mi je da radim u „Jugobanci“, ali pripravnička plaća je bila mala, a stan skup, pa sam riješio da prvo odslužim vojsku i vratio sam se kući. Jednog petka sam s ocem otišao na pijacu u Zvornik da prodamo krompir. Naišao je direktor Ekonomske škole i pitao me šta radim. Kazao sam mu šta sam završio i da sam riješio služiti vojsku, a on me je odmah onako poluprljavog odveo do škole, dao mi planove u ruke i rekao mi da od ponedjeljka počinjem raditi. I to bez ikakvog konkursa – prisjeća se Vidaković.

Profesora su kolege dostojanstveno ispratile u penziju 2011. godine.

Drage uspomene

- Mnogo me lijepih uspomena veže za decenije mog rada, a jedna od njih je i prva ekskurzija u Dubrovnik sa 14 učenika. Direktor je samo rekao da ih vodim za dva dana, jer je jedna firma za to dala novac. Nikakvih planova tada nije bilo. To je bilo odlično iskustvo – sjeća se Vidaković.