Nakon što je „Avaz“ ponovo pokrenuo priču o sudbini nestale djece, uglavnom beba, donosimo ispovijest Amre i Hamdije Bečić iz Visokog. Oni već dvije godine ne znaju šta se desilo s njihovim sinom Adnanom. 

Uznemireni i nervozni

Amra se porodila 1. aprila 1994. godine u Kantonalnoj bolnici Zenica. Rodila je zdrave muške blizance - Admira i Adnana, a porod je protekao u najboljem redu.

- Nikakvih problema nisam imala. S obzirom na to da sam rodila blizance, jednu bebu sam dojila, a drugu su hranile sestre. Svega nekoliko dana poslije rekli su mi da se jedna beba, moj Adnan, zagrcnuo i ugušio – priča nam Amra.

Hamdija je tada bio u vojsci, kada je čuo šta se desilo, vratio se s ratišta i od odgovornih u bolnici tražio bilo kakav papir i potvrdu o smrti.

- Vidio sam da nešto nije bilo uredu. Svi su bili uznemireni i nervozni. Bilo je mnogo porodilja u bolnici, sve žene iz okolnih sela su dolazile u tu bolnicu. Kad god sam tražio potvrdu o smrti, bježali su – rekao nam je Hamdija. 

Nakon nekoliko dana vratili su se u bolnicu kako bi preuzeli tijelo djeteta i ukopali ga. Ono što ih je najviše šokiralo, kako su nam kazali, zbog čega najviše sumnjaju u smrt djeteta jeste postupak ukopa.

- Prvo su mi tražili pare. Nismo ih imala tada. Kada smo sakupili, otišli smo u bolnicu da platimo. Tada su nam rekli da su oni sve obavili, platili i ukopali bebu u gradskom groblju. Obišao sam sve, svaki nišan, svaki grm, ali nigdje nije bilo Adnana. Ni na jednom mjestu nije pisalo njegovo ime – nastavlja Hamdija, a Amra dodaje:

- Jedna sestra mi je u bolnici rekla da prijavim sve. Ona je znala šta se dešava zato mi je i tako, stidljivo i neupadljivo, prišla i rekla: „Prijavi.“ Bilo je ratno doba, nismo se imali kome obratiti.

Pomoć građana

Čitali su ispovijesti drugih roditelja koji, također, godinama traže svoju djecu, ali i da se Zenica i Tuzla spominju kao centri bh. „beba-mafije“, ali da se niko od nadležnih time nije bavio.

- Mi 26 godina tražimo Adnana. Želimo svoju priču podijeliti sa svima, u nadi da ćemo ga naći - govori nam Hamdija.

Isti scenario, a na grobljima nema djece

Scenarij je, uglavnom, bio predvidiv - majka bi rodila blizance, u gluho doba noći jedan bi „umro“. Bolnica nije dozvoljavala da roditelji vide bebu, tvrdili bi da će ga oni pokopati. No, na grobljima nema djece.

Ovako govore hiljade roditelja iz Srbije i Bosne i Hercegovine koji, i po nekoliko decenija, traže svoju djecu. Uvjereni su da njihova beba nikad nije umrla, sigurni da je oteta, ukradena, preprodana, usvojena.

O tome svjedoče na stranici kradjabeba.org, kojoj se u očaju pridružuju majke, očevi, sestre, braća iz cijele Evrope. Pričaju jedni drugima priče o nestancima ili naprasnim smrtima beba.