Životna drama komorata koji pod zemljom kolektivno štrajkuju glađu, slika je i prilika totalno promašene vlasti te svojevrsna lična karta zapuštenog birokratskog aparata lišenog minimuma empatije prema ljudskoj nevolji. Jadna je država koja ne brine o najugoroženijim, bolesno je i beznadežno društvo sa poniženim i uvrijeđenim rudarima. Nažalost, takvo nam je ovdje stanje.
Početkom osamdesetih godina dvadesetog stoljeća prvi simptomi raspada one velike države od Vardara do Triglava najavljeni su sloganom „Trepča radi, Beograd se gradi“. Bio je to zakukuljeni pokušaj javne kritike jednog nesumnjivo rigidnog, nedemokratskog, bahatog režima. Nažalost, Bosna i Hercegovina odavno je teritorij bez ikakvog sistema, životni prostor na kojem ne egzistira kategorija moralno-političke odgovornosti, pa se pretpostavlja kako ni životne nevolje svakodnevnih putnika u središte rudnika neće proizvesti značajnije potrese među vladajućim sjecikesama.
Dobro, moguće je da tu i tamo smijene ponekog stranačkog direktora, neradničkog uvlakača situiranog plaćom od četiri-pet hiljada maraka, službenim automobilom, ljubavnicom na kratkoj kanafi i izdašnim finansijskim fondom za kafansku reprezentaciju. Međutim, na upražnjenu kadrovsku poziciju svakako će zajahati adekvatn(ij)a zamjena, neki novi nesposobni i podobni rukovodilac u pokušaju. Dakle, sve ostaje isto, samo bivšeg nema.
Rudarska je muka pregolema! K'o u onoj poznatoj pjesmi ostalo je srce, ruke i lopata. Ponovo su prepušteni sami sebi u očajničkoj borbi za uskraćena prava. Međutim, sindikalna utakmica mora se odigrati na ulici, nipošto u mračnoj jami. Jer, ne daj Bože novih groznih vijesti...
P.S. Otišao je Amir Bjelanović Tula. Gitarista, kompozitor, umjetnik. Nekada davno prepričao mi je svoj ratni san iz '93. Kaže, sanjao sam kako se niz Dalmatinsku kotrljaju stotine humanitarnih sireva marke feta. A mi ih na dnu ulice hvatamo u vruće somune...Tula, Ljudina!
