Dušan Janjić, politički analitičar i direktor Foruma za etničke odnose iz Beograda, u intervjuu za „Dnevni avaz“ govori o pojačanom diplomatskom angažmanu Sjedinjenih Američkih Država u BiH i na Kosovu, te govori o tome zašto je to tako.

Janjić se osvrnuo i na put BiH ka NATO-u i Evropskoj uniji te poručio da ukoliko naša zemlja želi ostvariti bilo kakav napredak, onda mora smiriti tenzije i napetosti, provesti reforme i ubrzati put koji će je odvesti u NATO savez.

Očuvati mir, staviti sa strane rasprave o granicama 

Procjenjujete da slijedi pojačano prisustvo Sjedinjenih Američkih Država na Balkanu, posebno u BiH i na Kosovu. Šta je razlog tome?

- Pa, hajde da podsjetimo na onu staru, da tako kažem, mantru američke diplomatije kada je u pitanju bivša Jugoslavija: „Nama su Kosovo i BiH dva nezavršena posla.“ Tako su govorili demokrati, a mislim i da administracija Donalda Trampa ima interesa da završi taj posao na neki način.

Šta znači za SAD završiti posao u BiH i na Kosovu?

- Mislim da se u ovom momentu dovršavanje projekta sastoji u suzbijanju ruskog utjecaja i održavanju mira, nedozvoljavanju da se prenesu tenzije i eventualne terorističke aktivnosti islamskih i drugih ekstremista na ove prostore. Smatram da ova američka administracija i zato to prisustvo u cijelom regionu, pa i u Bosni, ima prije svega taj vojno-bezbjedonosni zadatak. Očuvati mir. A, to znači staviti sa strane bilo kakve rasprave o promjeni granica. Iluzija je tvrditi da zato što nije bilo Amerikanaca u Berlinu i Parizu, da s Berlinom i Parizom nisu usaglasili da nema promjena granica. Nema promjena granica. To je politički, a za njih je važan bezbjedonosni aspekt.

Može li zbog toga uslijediti neki novi plan za BiH?

- Ne vidim u ovom momentu spremnost Amerikanaca da povedu neku posebnu inicijativu rješavanja ustavnih i institucionalnih problema koje ima BiH. Mislim da se to prepušta ljudima u BiH. Prepušta se Evropskoj uniji, Ujedinjenim nacijama, a Amerikanci sada neće obnoviti nešto poput Butmira i slično. Jednostavno procjenjuju da vrijeme ne radi za pregovore, da je, ustvari, vrijeme da se spriječi eventualno sklizavanje u duboke bezbjedonosne probleme.

 Koliko je u svemu tome važna uloga NATO-a, posebno uzimajući u obzir činjenicu da pridruživanje BiH tom savezu nema podršku srpskih političara iz RS predvođenih Miloradom Dodikom, dok se političari u FBiH zalažu za taj put.

- To nije ništa novo. A do 2008. godine, dok Srbija nije usvojila rezoluciju o vojnoj neutralnosti, bogami je Dodik otvarao put ka NATO-u. Kako se zaoštravala politika vojne neutralnosti i pretvarala se u anti NATO politiku u Srbiji, tako je i Dodik počeo da bude sve više protiv NATO-a. Dodik i RS blokiraju put u NATO, ne toliko zbog svojih interesa koliko zbog, kako oni kažu, saradnje sa Srbijom. Znači, korijen te priče je u Srbiji.A te razlike koje sada ponavljaju, to je dobro. Tema je, znači, otvorena i na dnevnom redu. Apsolutno je jasno, to bi potvrdila sva istraživanja, da bi većina građana u BiH bila za NATO. E, sad problem je što bi to bila etnička podjela. Što bi tu ogromnu većinu činili u ogromnom procentu Bošnjaci, Hrvati i ostali, a ovamo u manjini protiv bili bi zapravo pretežno Srbi. I to je nešto zbog čega svi izbjegavaju, ako hoćete i strukture NATO-a, da forsiraju to pitanje.

Ipak ono je izbilo u prvi plan posljednjih mjeseci u BiH, na neki način pitanje NATO puta je i sredstvo za uvjetovanje formiranja vlasti u BiH. Zašto je ono upravo sad važno?

- To pitanje je izbilo u prvi plan zbog više stvari. Prvo što je ipak perspektiva članstva BiH u Evropskoj uniji na dugom štapu, dužem nego članstvo u NATO-u. A drugo, što je primjer Crne Gore, pa sada Makedonije podstakao ljude da razmišljaju. Jer, članstvo u NATO-u donosi neke benefite, kao što su bezbjednost i poželjnost za investiranje. I, treći razlog, realan je utjecaj Rusije. Ne znam koliko je realna opasnost i priča o platformi Rusije za rušenje NATO-a i Evrope na Balkanu. Ali, tačno je da Rusija radi sve što može da zaustavi i oteža širenje NATO-a, pa i na BiH. To je element koji je doveo do toga da se političari sada javno izjašnjavaju o tome, što ja mislim da nije loše.

Kuhanje u vlastitom sosu

Mogu li formiranje vlasti u BiH i provedba reformi biti ishodovani međunarodnim pritiscima ili nametanjima?

- Mislim da se BiH nalazi u takvoj situaciji da, ukoliko želi da se kuva u svom sosu, može da se kuva i narednih 50 godina. Njima je bitno da se to ne prelije u bezbjedonosnu krizu ili da se ne prelije u region. Nije tačno da samo politika Srbije može da se prelije na BiH. Može i politika Hrvatske, ali može i nesređeno stanje u BiH da zapali, naprimjer, pitanje Sandžaka ili pitanje odvajanja Republike Srpske. Tako da u toj dinamici oni će samo raditi ono što je ključno i što je na nivou bezbjednosti.

Dok god ima institucionalne, oni će koristiti sve te mogućnosti i izbjegavat će bilo kakvu neposrednu, otvorenu intervenciju. To se radi preporukama i onim porukama kako se koristilo to u BiH „do petka u 24 sata, ako to ne uradite, Brčko proglašava nezavisnost“. Hoću da kažem, postoje mehanizmi, oni sve te mehanizme znaju, ali niko ih ne može i neće iskoristiti da riješi problem.

Pred Bosnom je mnogo posla

 Ovih dana visoki predstavnik u BiH Valentin Incko ipak je dobio podršku pojedinih ambasadora u Vijeću sigurnosti UN-a za korištenje bonskih ovlasti. Mislite li da će ih koristiti?

- To je najava nečega što nije sporno i što može da se iskoristi, ali da se onda zna da ne može da da rješenja, ali može da potakne daljnje otvaranje sukoba. Moguće je da se i primijene bonska ovlaštenja. Bilo za kažnjavanje nekih ljudi, prije svega Dodika, odnosno širenja sankcija protiv njega, jer on je već pod sankcijama, ili da se bonske ovlasti iskoriste za konstruktivno otvaranje prostora za rješavanje pitanja Savjeta ministara.

Kada gledate te probleme u BiH „sa strane“, koji su najveći?

- To je Izborni zakon, koji ne valja, to je podjela ljudi i neuvažavanje etničkih razlika. Neuvažavanje da su ljudi i građani. Tu je ta dejtonska struktura mehanizma odlučivanja i, ako hoćete, vršenja vlasti, uključujući i preskupe, nefunkcionalne kantone. Tako da pred Bosnom je mnogo posla. 

Hoće li Srbija nastaviti s podrškom Dodiku, njegovom negiranju genocida u Srebrenici, negiranju države BiH, presuda domaćih sudova i Suda u Hagu, kao i stalnim aspiracijama iz RS o pridruživanju Srbiji. Koliko to doprinosi destabilizaciji BiH? 

- Da, to je zvanična politika Srbije i ta politika očigledno ima dva kraja. Ima kraj koji je priznavanje postojanja i teritorijalnog integriteta BiH i komunikacije s FBiH i u ekonomskom i u svakom drugom smislu. A ima i ovaj drugi kraj, a to je korištenje tog specijalnog odnosa garantovanog Dejtonom za saradnju s RS, koju povremeno koristi i kao mehanizam i instrument pritiska kvarenja odnosa s BiH. Ima i toga, a pogotovo kada se upalo u tu neku iluziju o mogućnosti etničkog razgraničenja. Ali ja mislim da je ta faza prošla. 

Vlada trend vezivanja za gubitnike

Hoće li Srbija priznati Kosovo i šta Vi mislite o planu Aleksandra Vučića za koji kaže da je propao, a niko ga nije ni čuo ni vidio?

- Mi ćemo vjerovatno kroz muke, da li s ovom ekipom ili nekom novom, doći do jednog održivog rješenja za 20 godina. Srbija će vjerovatno priznati postojanje Republike Kosovo, ali ne i njenu nezavisnost. To praktično znači da će Srbija otvoriti kancelariju za vezu koja sad postoji pri EU kao svoju i imati oficira za vezu, a neće imati ambasadora.  

Dakle, to je model dvije Njemačke. Ova normalizacija će dozvoliti da i BiH prihvati takvo Kosovo, to je sigurno. Ali, da će status Kosova biti riješen u potpunom smislu, ja to ne vidim.

U Tirani je baš na 9. maj, kada je obilježen Dan pobjede nad fašizmom, održan sastanak lidera regiona. Koliko su balkanske zemlje, ali i Evropa danas istinski zagovornici antifašizma?

- Vrlo malo. Ako pogledate šta su i ko su heroji koji se danas veličaju na srpskoj strani, kakav je odnos prema četnicima, prema ljotićevcima, nedićevcima, ako uzmete kakav je odnos prema Muslimanskoj braći kod Bošnjaka, a u sedam ličnosti koje su u Sandžaku promovišu kao vodeće ličnosti bošnjačkog identiteta nalazi se pet pukovnika SS divizija. O Hrvatskoj da i ne govorim, ona se ne prepoznaje više ni kao jedna liberalno katolička država, tamo je već počeo da hara opus dei kao da je papa umro.

Nasljednici devedesetih su sahranili u HDZ Hrvatske čak i odnos prema antifašizmu koji je držao Tuđman. Sad bi oni da napišu novu istoriju, a BiH je idealna da pišu novu istoriju. Dakle, apsolutno je jasno da vlada jedan trend vezivanja za gubitnike. To je oznaka dobrog dijela vladajućih struktura na ovim prostorima i oni sebe hrane time što su se pojavili takvi i slični pokreti u cijeloj Evropi i svijetu. 

Jedina realna mogućnost

Može li BiH ovakva kakva je sada ući u Evropsku uniju?

- Iluzija je ako iko misli da BiH može ući u Evropsku uniju, da može ući u NATO, a da ne dovrši posao sređivanja institucija, pravila izbora i ostalog. S tim bagažem (prtljagom, op. a.) niko je neće primiti. Primiti neku državu i društvo koje se dijeli po etničkom i vjerskom kriteriju, pa to je direktno suprotno idejama EU.

Mada mislim da je ovo momenat u kojem se BiH nudi realno jedna jedina mogućnost. Ako želi reforme, ako želi napredak, BiH mora smanjiti tenzije i ispuniti agendu za ulazak u NATO. 

Morat ćemo se osvijestiti ili nam prijeti nestanak

- Ono što je mene devedesetih godina iznenadilo više me ne iznenađuje. Znači, jedini način je da se društvo otvori, to je dug put, u međuvremenu ljudi odlaze, neće da žive u takvoj atmosferi. Omladina odlazi u Švedsku, gdje jeste važno da je neko Bošnjak, Srbin ili Hrvat, ali nije bitno kao ovdje. Kao društvo morat ćemo se osvijestiti ili ćemo se rastočiti. Nestati. Kome je u istoriji garantovano da postoji? Nestalo je Rimsko carstvo, a da ne nestane Srbija ili BiH.

Dodik zna granicu do koje se može inatiti

Dodik je već najavio da ne bi poštovao eventualnu odluku o njegovoj smjeni. Bi li on u tom slučaju imao prostora za inađenje?

- Očigledno on misli da je to moguće. Mada ne mislim da je on baš toliko naivan. On zna da uvijek postoji granica do koje se može inatiti, a poslije toga dolazi ona poruka - „do petka u 00 sati.“

Da se ne lažemo, nema velike Albanije bez velike Srbije

- Protesti crveno-crne koalicije i „Samoopredjeljenja“ u Tirani protiv dolaska Aleksandra Vučića i Milorada Dodika ozbiljna su poruka i albanskom premijeru Ediju Rami da razmisli dokle će on koketirati s tim pokretima. Tamo se spremaju lokalni izbori i Rama je uzdrman, a ti izbori mogli bi se pretvoriti u tranzicioni period njegove smjene. Ovi koji se zovu crveno-crna koalicija zagovornici su prekrajanja Balkana koji traže svoj prostor, a politički direktno ugrožavaju Tačija i Ramu jer smatraju da su im oni neuspješno oduzeli posao. Što se tiče Dodika i Vučića, oni su njima idealne mete, da se pokažu kako su oni veliki borci protiv Srba, a suštinski u čemu se razlikuje njihova ideja novih granica s idejom ove dvojice? Ni u čemu. I nema velike Albanije bez tzv. velike Srbije. Da se ne lažemo. I još veće Hrvatske. Ne zna se ko je tu „veći“.