Ako je istina da su neobične, a uglavnom zloćudne ideje padale na pamet u najvećoj mjeri nekadašnjem lideru Socijaldemokratske partije (SDP) Zlatku Lagumdžiji kad je on igrao jednu od glavnih uloga u bh. politici, pokazuje se da ni njegov najbolji učenik Željko Komšić nije ništa manje inventivan u pronalaženju najneobičnijih načina da igra ulogu koja niti ima smisla niti ima opravdanja u političkom životu Bosne i Hercegovine.
Lagumdžijin izum
Naime, ako je smisao političkog djelovanja Željka Komšića, nakon što je krahirala Socijaldemokratska partija, da pronađe formulu kojom bi se spasila i demokratska i socijalistička karakteristika političke stranke koju je Komšić osnovao, sama činjenica da je on pristao da bude kandidiran, a znajući da ga u Predsjedništvo neće birati Hrvati, pokazala je da taj čovjek nema ispravno gledište na političke odnose i fer igru u političkom životu.
Činjenice pokazuju da je Komšić osnovao svoju stranku prije svega da bi stvorio platformu za sopstveni plasman u visoku politiku u kojoj ne podliježe provjeravanju biračkog stava o političkom sadržaju pokreta koji stvara. On je zamislio takvu političku organizaciju koja samostalno i kao faktor u političkom životu ne može da igra nikakvu značajnu ulogu, ali može da bude osnova za plasman političkih ambicija na način koji omogućava ulazak posrednim putem u najvišu državnu politiku.
Tako je odabrao da svoj politički talent plasira u borbi za mjesto u Predsjedništvu države, jer mu Lagumdžijin izum osigurava izbor bez obzira na sve okolnosti i negativne aspekte onoga što se dogodilo već prilikom njegovog prvog izbora u Predsjedništvo. Ali, Komšić zaboravlja da nije logično, etički i politički ispravno da jednoj instituciji kakva je najviša ustavna institucija države donosi politički prazan mandat koji, bez obzira na to što je dobiven zakonito, nema političku legitimaciju koja je bitna za funkciju u koju ulazi.
Postoje u Bosni i Hercegovini, ne samo HDZ, nego i mnoge druge hrvatske stranke i organizacije kako u Posavini, srednjoj Bosni i Bosanskoj krajini, kao i u Sarajevu i njegovom okruženju, da pitanje o tome ko može da predstavlja Hrvate nikako ne može da se svodi na opciju Čović ili niko drugi. Jer, ima Hrvata i mimo Čovića, i to članova hrvatskih političkih organizacija.
Politička zrelost
Međutim, Komšić ne samo da se ne zaustavlja na tome da zauzima mjesto u Predsjedništvu, u kojem je suspendirana politička volja hrvatskog naroda, nego preduzima i korake u kojima u ime nekog pseudodosljednog principa dovodi u pitanje i jedinu do sada nastalu stvarno demokratsku i građansku konstituciju vlasti do koje je došlo u Kantonu Sarajevo.
Teza da socijaldemokrati ne bi smjeli da učestvuju u vlasti koja je nastala saglasnošću šest stranaka i kojom je postignut konsenzus na temelju jednog programa baziranog na apsolutno demokratski postignutom konsenzusu o uvažavanju načela pravne države, demokratske vladavine i konsenzualnog odlučivanja je pseudodemokratska i nema nikakve veze s bilo kakvom organizacijom koja sebe definira kao demokratsku.