Bjesomučni napadi na koalicionog partnera Fahrudina Radončića od strane lidera SDA Bakira Izetbegovića sigurno su višestruko motivirani. Glavni motiv nalazi se u pokušaju skrivanja stvarnog i očiglednog krivca i generatora opće nacionalne krize, a to je SDA, piše Thebosniatimes.ba!

Novi trend bošnjačkog populizma

Ne znam zašto Radončić izravnije ne odgovara na personalne optužbe koje svakodnevno na njega riga nekoliko „Bakirovih njuški“, poput optužbe da pokušava „ubiti istinu o ratu“ na način da krivicu za izazivanje rata prebacuje na Bošnjake. Ne vjerujem da je ikad ijedan Bošnjak, osim Fikreta Abdića i Emira Kusturice, i pokušao tako nešto imputirati Bošnjacima, a kamo li Radončić. Pa kako i zašto se Izetbegović usuđuje tako nešto nekome imputirati?! Taman posla da mi naum pada biti Radončićev advokat, već se čudim hrabrosti i drskosti Izetbegovića da poseže za tako gnusnim optužbama protiv svojih oponenata.

Opće je poznato da su postojali vrlo, vrlo problematični akteri u sveopćem narodnom otporu od srpsko-hrvatske agresije na Bosnu i Hercegovinu koji su subverzivno djelovali u samim vrhovima političkog, vojnog i ponajviše policijskog aparata. Ali, kako sam upoznao profil mnogih oficira-generala Armije BiH nakon rata, kad su skinuli maske/uniforme, uhvatim se za glavu od čuda ko je smio njima takvima dati u ruke sudbinu stotine, pa i hiljade ljudi! Radi se većinom, po mom dubokom uvjerenju, o vrlo neukim i prizmenim ljudima sa vrlo prostim, nesuvislim i primitivnim pogledima na svijet. Stoga pretpostavljam da je zbog toga unutar bošnjačke vrhuške bilo tako brutalne borbe za vlast, što je svakako slabilo odbranu od agresije ali i prouzročilo motive za neka politička ubistva. Bojim se da će zbog tolikog broja šehida mnogi rukovodioci i komandanti biti drugi ešalon, odmah iz zločinaca, u redu za džehennem! Ipak, oni su za razliku od šehidskih familija povlaštena kasta sa svim društvenim privilegijama koje im omogućava režim. I oni zbog toga, svjesni svoje sopstvene bedastoće, revnosno bdiju i još uvijek „ratuju“ za „odbranu svojih tekovina“! To je neki novi trend patriotskog bošnjačkog populizma kojeg, skupa sa njima, upražnjava Bakir Izetbegović u svojim govorima poput onog na Igmanu ili u Cazinu.

Pošto to Izetbegović radi vrlo nemušto, već je dobio žestoke replike od srpskih i hrvatskih stranačkih lidera koji mu sugeriraju kako ga glupi savjetnici prave budalom. Ne mora ga to zabrinjavati, ali ako nastavi ovim tempom i tonom voditi predizbornu kampanju, mogao bi dati povoda mnogim akterima i istinskim bosanskim patriotama da se ozbiljnije „osvrnu“ na taj period i progovore o čemu ni u snu nisu mislili (pro)govoriti! Ovo je moja kontraprijetnja iskazana u vrlo općenitoj formi, a koja dovoljno govori da je i meni „prekipilo“ slušati jeftine frazetine o velikim postignućima stranke koju sad vodi Izetbegović junior.

Ta stranka u ime koje govori Bakir Izetbegović više i ne postoji! Kako sam već davno pisao da je smrću njenog osnivača Alije Izetbegovića umrla sa njim i ta ideja; izvučena je sablja, ostale su samo korice, to samo mogu ponoviti.

I formalno ta stranka je, faktički, poražena na posljednjim lokalnim izborima i od tog poraza se neće oporaviti. Izgubila je sve što se izgubiti moglo a što je bilo bitno za Bošnjake.

Da li je šta Izebegović sanirao i popravio u SDA-u nakon tog poraza? Osim isključenja Šepića i njegovih drugova, Izetbegović nije imao konkretnijih poteza. A unutarstranački sukobi od Tuzle do Mostara, i od Sarajeva do Bihaća, ne da tinjaju, već bukte.

Ustavna kriza

Osim što vodi medijski rat sa Radončićem, da li je Izetbegović riješio ijednu krizu sa drugim koalicionim partnerima? Ne! Da li Izetbegović ima ijednog pouzdanog političkog partnera u nekoj drugoj stranci? Nema! U čemu i kome je onda problem? Zar baš svaki političar u BiH, osim njega, vodi antidržavnu politiku? Naravno da to nije tako iako se Izetbegović tako predstavlja!

Ako bi Izetbegovića komparirali i sa njegovim prethodnikom Sulejmanom Tihićem, opet bi bio na gubitku. Pa taj Tihić, kakav god da je bio, kao lider SDA smio se bar upustiti u pregovore o ustavnim promjenama. 

A, može li zemlja koja tolike godine ima ustavnu krizu, imati ikakav prosperitet? 

Tihiću je očito bilo jasno da ne može. Stoga je, ma šta danas mislili o tome, sačinio i potpisao famozni Aprilski paket. Ovaj i ovakav Izetbegović se nije ni našalio predložiti nešto slično. Sav njegov politički um, kao ni um njegovih suradnika, ne može napisati na par stranica papira osnov za pregovore o ustavnim promjenama. Okolo nas kruže nacionalne deklaracije o „spasu nacije“, a on se poziva na oca tvrdeći da Bošnjacima ne trebaju nacionalni programi jer je naš nacionalni program stao u tri riječi: “država Bosna i Hercegovina“. 

Već sam na pitanje da li Bošnjacima treba nacionalni program odgovarao da imamo dovoljno jakih političkih umova da taj program izrade, oni bi ga i izradili. Hoću opet reći da nam trebaju i deklaracije, posebno o statusu Sandžaka, kao što nam treba i nacionalni program! Ali da Bošnjaci imaju hrabru i odvažnu inteligenciju sigurno Bakir Izetbegović ne bi ni bio u prilici da nam „soli pamet“. 

Ovako, koliko god krivili druge i tražili izliku za loše stanje nacije, prvenstveno u politikama Milorada Dodika i Dragana Čovića, samo još dublje tonemo u krizu i političko beznađe.

Verbalni rat kojeg Izetbegović vodi sa Radončićem koliko frustrira toliko i zabavlja naciju. Ma kakav bio ishod tog sukoba, on neće ništa bitno riješiti glede nacionalne problematike i politike. Mnogo ozbiljnija situacija je unutar Islamske zajednice gdje je došlo do sukoba između Hasana Čengića, predsjednika Sabora, i reisu-l-uleme Husein ef. Kavazovića. Zašto su se oni uopće sukobili? 

Zbog nekakvih amandmana na Ustav IZ-e o broju muftijstava, ako sam dobro i ja shvatio problem. Zar zbog par amandmana da se blokira cijela Islamska zajednica, pitam se?! A drugi će se, s pravom pitati, pa ako su bošnjačke glavešine tog nivoa političke kulture i parlamentarizma, kako je uopće moguće sa njima takvima voditi dijalog, a kamo li pregovore o ustavnim amandmanima?! Čak je logično pitanje da je neka grupa intelektualaca i sačinila deklaraciju ili nacionalni program, kako bi ga ponudili na razmatranje i kako bi bio ocijenjen od strane takvih glavešina i prvaka koji se za takve sitnice „uhvate za vratove“.

Vrijeme će pokazati, i na to uopće nećemo dugo čekati, da su Bošnjaci postali nesposobni za unutarbošnjački dijalog, pa stoga i nisu više kadri nuditi respektabilne ideje, vizije i programe. Njihova vladajuća nacionalna stranka SDA pretvorila se u (polu)autokratski režim tajkunsko-mafijaškog tipa. Režimu i njegovom lideru Bakira Izetbegoviću može svašta „stati pod obraz“, a Bošnjacima više ništa ne može „stati pod kožu“.