Nekako, kako čovjek ide prema kraju srednjih godina, sve je manje stvari koje radi prvi put. Daleko iza su ostale prve ljubavi, prvi rastanci, prvi strahovi, prva iskušenja. Jedno od rijetkih iskustava koje može pružiti ushićenje “prvog puta” je putovanje.

Tako smo prošle godine kao porodičnu destinaciju izabrali Istanbul. Sinu je to bilo prvo putovanje avionom, meni prvo putovanje u Tursku, a Senki prvi put da ide s nama u Istanbul. Čekirali smo karte, smjestili se u udobna sjedišta i poletjeli zajedno sa pedesetak očigledno turskih studenata. Let je bio divan, Sin prefasciniran avionom, a ja sam, nakon sat i 45 minuta leta, shvatio da je Sarajevo bliže studentima iz Turske nego našoj djeci iz Bihaća...

Maži noge

Brzo smo se organizirali za prijevoz i za nekih pola sata stigli od Ataturka do centra. Smjestili smo se u nekom malom hotelu na Zlatnom rogu, ostavili stvari i pravac u nove avanture. I, naravno, prvo Sultan Ahmet džamija, Aja Sofija, Topkapi... Sve mi nekako poznato, a novo. O svim tim zdanjima sam učio na Akademiji, gledao dokumentarce, znam svašta, ali tek kad dođeš na lice mjesta, shvatiš da pojma nemaš. Pa onda letaj za vodičima, čitaj natpise, gledaj gdje ti je dijete, nešto bi da dodirnem, negdje bih da se slikamo, eskiviraj dosadne ulične prodavce, haj' sjedi nešto popij, haj' šta bismo jeli, tamo vamo, puf-pant, 10 sati. Valja nazad u hotel. Kuda smo ono došli? Svi se pravimo da znamo, a oči nam ispadoše da se sjetimo orijentira. Par fula i eto nas pred hotelom. Tuširanje, posteljina, snovi pravednika.

Ujutro se budimo i odlazimo na vrh zgrade gdje se nalazi restoran. Divan pogled na Bosfor, Sin uživa, jer doručkuje s galebovima, malo sebi - malo njima. I kako to obično biva, opet cjelodnevno hodanje, Bazar začina, Kapali čaršija, cjenkanje, where are you from?, ooo Bosnia, my friend, odmah znaš da će te nešto nagovoriti da kupiš... I uspijeva im.

Sin se u Kapali čaršiji na trenutak izgubi s nekim Turčinom i pojavljuje se u pačavork bundi, koja mu stoji kao salivena. Daj, šta ćeš... A onda udri po poklonima, daj Hami i Rabiji, daj Bahi i Ismeti, daj Nini, Keki, Debama, daj za raju na poslu.... Zaboravljamo da nismo autom pa hajde onda prti tamo, prti vamo. Prođe i drugi dan. Maži noge konjskom masti pred spavanje.

Bjež'mo kući

Treći dan je rezerviran za posjetu “Vialandu”. Ipak je to najvažnija destinacija ako ste s djetetom u Istanbulu. Ogroman zabavni park, rolerkosteri, vodene ludorije, ringišpili, sva čuda da se svijet ishavijesti. I hajde sad na ovo, hajde na ono, tata ne smije, hajde s mamom, daj da se slikamo, haj na onaj čamac što pada, haj se suši u velike fenove, vidi ovo, vidi ono, i ubismo tako jedno 6-7 sati u neviđenom ludovanju. Sin uživa, a ni mami ni tati nije mrsko. Predvečer furaj na Taksim, uz Taksim, niz Taksim, ganjaj taksi, bježi na spavanje.

I šta će ti bit’ četvrti dan, bjež'mo kući. Gdje si bio, šta si radio - slomili se hodajući, a nismo ni dvije mjesne zajednice obišli. Misliš obići ćeš onoliki grad za tri dana - hoćeš šipak! Bit će, valjda, drugi put... i treći... i...

Kad smo već kod "prvih puta", Sin prvi put spava u avionu. Budimo ga na Butmiru, pita: "Gdje smo to bili?"

Crtice iz biografije

Almir Kurt Kugla - grafički dizajner. Radio kao kreativni direktor (“S Team Bates Saatchi & Saatchi”, BBDO, “Kurt&Plasto”, “RSG group”, BBDO Sarajevo), urednik Kulturno-umjetničke redakcije Face TV-a, voditelj Jutarnjeg programa RSG-a. Redovni kolumnista Centralnog dnevnika sa Senadom Hadžifejzovićem. Kao dio umjetničkog dvojca “Kurt&Plasto”, učestvovao je na više do 50 samostalnih i kolektivnih izložbi savremene umjetnosti. Glumio je u petnaestak igranih filmova i serija. Pjevač je benda "Karne" i art direktor Mikser kuće u Sarajevu.