Rukometna reprezentacija Hrvatske danas će igrati finale Svjetskog prvenstva, a jedan od heroja na tom pohodu bio je Zvonimir Srna.

Srna je član najuspješnije sportske porodice u Hrvatskoj. Njegov otac Renato sin je bivšeg golmana NK Neretva Uzeira Srne iz prvog braka, a u drugom je dobio Darija, legendarnog kapitena fudbalske reprezentacije Hrvatske, prenio Express.

A priča Uzeira Srne, oca Darija i Zvonimirovog djeda je nevjerovatna.

Završio u Sarajevu, pa u Sloveniji

Uzeir Srna rođen je 1940. godine u selu Gornji Stopići u istočnoj Bosni. Taj teritorij 1941. zauzeli su Nijemci. Kad je Uzeir imao jedva godinu dana, njegova majka bila je trudna. Četnici su upali u selo, trudna žena nije mogla bježati pred njima, a otac je zgrabio Uzeira i s njegovim starijim bratom Safetom pobjegao je u šumu.

Uzeirovu majku, trudnu s četvrtim djetetom, i njenu sestru četnici su žive zapalili i spalili im kuću. Darijo Srna je u svojoj autobiografiji "Zašto te zovu Srna", koju je pisala Milana Vlaović, pisao o tome kako je Uzeir s ocem i bratom pobjegao u Bosanski Šamac, ali u sveopćem haosu koji je uslijedio bio je odvojen od porodice.

Pod okolnostima koje nikad nisu do kraja razjašnjene, završio je u Sarajevu pa u sirotištu u Sloveniji... Tamo ga je posvojila porodica policajca iz Murske Sobote i tako je Uzeir Srna na kratko vrijeme postao Slovenac - Mirko Kelenc.

U Bosanskom Šamcu, gdje je radio kao konobar, nesretnog Uzeirova oca pogodit će zalutali metak. Uzeir je tako ostao bez oca i majke i nikad nije saznao gdje im je grob. Godinama kasnije, brat Safet otišao je kasnije u vojsku i stao se raspitivati o izgubljenome bratu. Bez uspjeha sve dok ga nisu rasporedili u Nišu gdje mu je jedan od zapovjednika bio Slovenac.

On je igrom slučaja čuo za nekakvo siroče iz Bosne koje je posvojio bračni par iz Murske Sobote. Na dopustu, Safet se zaputio u Mursku Sobotu i tamo uspio pronaći nestalog brata. Poveo ga je sa sobom u BiH.

- Jedna od stvari koje se najbolje sjećam iz tih godina bila je glad. Konstantna glad - izjavio je novinaru The Guardiana jednom prilikom Uzeir Srna koji je, gledajući prijatelje iz škole kako jedu kruh odlučio postati - pekar!

Branio za Sarajevo

Nekoliko godina kasnije kontaktirala ga je rodbina iz Sarajeva, a Uzeir je s prvom pekarskom plaćom kupio cipele, jaknu i kartu za voz do Sarajeva.

- Došao sam tamo, ali nisam imao pojma gdje žive. Nakon izlaska s perona šetao sam satima po nepoznatom gradu dok nisam nabasao na njihovu kuću - prepričao je Uzeir svoj novi početak.

Branio je za Sarajevo. Potom se prijavio u vojsku i završio u Busovači, malenom gradiću u centralnoj Bosni pa počeo igrati za lokalno Jedinstvo. Nakon jedne prijateljske utakmice protiv Čelika iz Zenice, gostujući trener pitao ga je želi li igrati za njih.

Uzeir je pristao, a jedna od prvih utakmica Čelika bilo je gostovanje protiv Neretve u Metkoviću.

Netom prije utakmice jedini golman Neretve se povrijedio, pisale su Sportske novosti, i domaćini su čelnike Čelika zamolili da im ustupe svog rezervnog vratara. Uzeir je, naravno, spremno uskočio, a na golu je bio toliko dobar da su iz Neretve inzistirali da ostane igrati za njih što je on i učinio. Nedugo zatim oženio se za Metkovku Nadu i dobio sina Renata. No, ni u dolini Neretve nije se dugo zadržao.

Nakon raspada braka otišao je u Francusku gdje je jedno vrijeme igrao i radio, a nakon četiri godine opet se vratio u Metković gdje se oženio za Milku s kojom je dobio dva sina - Igora i Darija, pisale su SN.

U Metkoviću je radio kao vozač kamiona da bi se naposljetku skrasio kao trener u Neretvi gdje je karijeru upravo počinjao njegov sin Darijo.

- Darijo je od malena bio talentiran za sve. Rukomet, fudbal, stolni tenis... Jednog dana došao je iz škole i rekao mi da mu je učitelj savjetovao da se ostavi fudbala i prebaci na košarku - izjavio je jednom prilikom Uzeir.

Darijo i otac odlučili su ignorisati učitelja te se maksimalno posvetili razvoju njegovih fudbalskih vještina. Vijest o talentovanom dječaku iz Metkovića brzo se proširila Hrvatskom te su za njega uskoro postali zainteresirani iz tadašnjeg Varteksa, Zagreba i Dinama. I naravno, Hajduka.

U poglavlju svoje biografije "Zašto te zovu Srna?", koju je pisala Milana Vlaović - a ulomak je objavio Express - nekadašnji kapetan hrvatske fudbalske reprezentacije detaljno je opisao svoj uspon, odvratno ratno vrijeme i siromaštvo dok je odrastao u omladinskom pogonu NK Neretve.

Otac Uzeir bio mu je najveći oslonac u životu. Podnio je veliku žrtvu kako bi Darijo jednog dana postao igrač. O tim vremenima, dok je bio dijete, zna se vrlo malo. Darijo nikad nije govorio o tome. Pogotovo o ratnim trenucima. A rat ga je dočekao u Metkoviću. Majka Milka je pravoslavne vjere, otac Uzeir muslimanske.

Dvoje je to krasnih i poštenih ljudi, koji su se izdignuli iznad svega i ljubavlju izveli djecu na pravi put. A nije im bilo lako. Darija su obožavali u Metkoviću, svakog dana igrao je s djecom nogomet, no rat je sve promijenio.

Jednog jutra, na školskom hodniku, samo mu je neko dobacio: “Muslimančino!”. - Otac je morao ići na posao, a kod majke je u firmi u kojoj je radila već 20 godina postao velik problem što je druge vjere. Zbog te činjenice su mi ponekad dobacivali da sam četnik, ali kada smo uskoro zaratili s muslimanima, ponovo sam bio Musliman – dok su moji roditelji to što se događa još uvijek pokušavali sakriti od nas dvojice.

Bojao se za život

Odlazio sam navečer na spavanje pa ih kroz pritvorena vrata prisluškivao. Šuteći o onome što mi čine, donekle sam ih štitio, a prisluškujući njihove razgovore u dobi od 9 godina, prestao sam biti dijete. Iza priča, vijesti i nagovještaja o kojima su zabrinuto šaputali bilo je neporecivo jasno da se moji roditelji plaše za naše živote, a nijedno dijete tu činjenicu ne bi trebalo znati. Prerano sam odrastao zbog osjećaja zabrinutosti i straha koji su u meni bujali, rasli i u cijelosti me preplavljivali - piše Srna.

Bojao se za život. A da je strah bio opravdan, dodaje Darijo, uvjerio se kad je ispod balkona čuo rafale.

- Bilo je tu puno alkohola i droge. Izlazili su u 4 ujutro iz kafića i vikali: "Srna, izađi na balkon! Gdje ti je žena?" Tada bi odjeknuo rafal iz kalašnjikova. Bilo je jako neugodno. Pijani su ulazili u sklonište i nasrtali na nas, pripijeni smo sjedili uz oca nadajući se da nas nitko neće primijetiti.

"Kako vas nije sram?", uporno je ponavljala moja majka, vukući za sobom mene i brata, dok su nas izbacivali iz skloništa. Ponekad bi mi srce stalo od straha. Neki su susjedi od nas okrenuli glavu. Brat i ja smo stalno bili zajedno, gdje god da smo ušli i koliko god skrušeni bili, po nama je padala kiša istih uvreda. Majka je izgubila posao u Mehanici, koja je kasnije propala, pa je neko vrijeme radila u trafici kod Žike Bebića, koji se nad njom smilovao. Otac je izgubio posao vozača kruha - piše Srna.

U knjizi je vrlo detaljno opisan Srnin strah koji nosi rat. Iz čovjeka svaki rat izvuče, kažu, najbolje i najgore. Iz pojedinaca u Srninu susjedstvu izvukao je najgore. Nasreću, ne iz svih. I upravo je taj rat iznjedrio četiri riječi koje se provlače kroz knjigu, četiri riječi koje Srna koristi u situacijama u kojima ne vidi izlaz, kad naleti na jačeg i tvrdoglavijeg, kad padne na koljena...

Te četiri riječi su: “Je*at ću vam majku!”. Za džeparac je zarađivao prodajući obiteljsko povrće, najčešće papriku. I sanjao da će kupiti nove kopačke. Rat je prošao, na red je došao nogomet, no za to su trebale nove kopačke. A Srna ih nije imao. Otac je nerijetko radio i dvije smjene, novca nije bilo u izobilju, a kopačke su vjerojatno bile zadnja stvar na koju su planirali potrošiti novac.

- Svakoga dana odlazio sam u Robnu kuću Razvitak, u kojoj se na prvom katu s desne strane nalazio sportski odjel, jer morao sam oprobati te kopačke. Na tom odjelu sam se osjećao kudikamo bolje nego na tržnici, pa sam jednoga dana kad sam prodao sve pamidore i zaradio preko sto maraka, svotu kakvu dotad nisam vidio, otišao u Robnu kuću i poput kakva novopečenog bogataša kupio sam sebi nove kopačke. Onda sam u njima otišao na trening. S prozora našeg stana Stari je uočio da treniram u novim kopačkama.

Poput jastreba nečujno se spustio na teren i pozvao me da dođem do linije, iz očiju mu je isijavala ljutnja. Izuo me, rubom svoje prugaste majice koji je izvadio iz hlača pažljivo ih je pobrisao, pa ih preznojen odnio natrag na sportski odjel. Tražio je od njih pare i potom ih dobio. Kasnije me doma na miru prebio, ubio je boga u meni samo da mu bude lakše - napisao je Srna.

Preminuo tokom Eura 2016. godine

- Sjećam se da su tada svi momci na putovanja sa sobom nosili dvjesto-tristo maraka. Darijo je imao dvadeset kuna u džepu. Zbog toga su ga gledali, ali je on svima govorio: "Moj ćaća ima samo toliko para i ja se toga ne stidim" - ispričao je jednom Uzeir. Dočekao je da vidi svog sina Darija s kapetanskom vrpcom na ruci u hrvatskoj reprezentaciji, no razbolio se. Dok je Dario predvodio reprezentaciju na Evropskom prvenstvu u Francuskoj, Uzeir Srna je preminuo.

Za Zvonimira Srnu, Renatovog sina i svog nećaka, Darijo je rekao da mu je uvijek donosio kopačke, ali nećak je izrastao do 202 centimetra i odlučio se za rukomet, prenio je Express.

Zvonimir Srna će danas biti jedan od glavnih igrača Hrvatske u velikom finalu Svjetskog prvenstva protiv Danske (18:00).