Kada su igrači F. C. Richmonda i F. C. Barnsa istrčali na teren 19. 12. 1863. godine u Londonu sigurno nisu znali da započinju sportsku priču koja će, poput pandemije, doći na mnoge paralele i meridijane širom Planete. Iako je na terenu bilo po petnaest igrača, a rezultat bio bez golova, ova utakmica je udarila temelje igre koju danas poznajemo.

Tri godine nakon prve priredbe, nogomet je smanjio broj igrača na jedanaest u svakoj ekipi. Zanimljivo da se jedan od osnivača saveza, Blackheaath, povukao iz istog jer pravila nisu dozvoljavala saplitanje i držanje protivničkog igrača te se lopta nije mogla držati u rukama. Zbog ovoga će 1871. godine nastati savez koji je baštinio današnja ragbijaška pravila i načela.

Prvi tim

Iako se Engleska smatra domovinom „fudbala“ (noga & lopta), upravo je vladar Engleske Eduard II zabranio igru sličnu ovoj 1314. godine. Smatrao je igru preagresivnom, a ujedno je ona težila da u drugi plan gurne temeljno ratno umijeće Engleza – gađanje lukom i strijelom. Igre slične nogometu se spominju i Rimskoj republici (Harpastum), drevnoj Grčkoj (Faininda), ali i u dalekoj Kini (Cuju). Današnju igru vezujemo za drugu polovinu XIX stoljeća i Britaniju, a s otoka je otišla i uzela „srce i dušu“ navijača na svim kontinentima.

Nije se slučajno nogomet razvio u Britaniji. On je posljedica Industrijske revolucije koja je napravila brojne promjene u svim aspektima društva. Urbanizacija i razvoj „radničke klase“ je tražio i uslovio potrebu da se ista na neki način zabavlja. „Šutanje lopte“ je na početku bila igra „siromašnih za siromašne“. Kada se danas pogleda situacija, zahvaljujući marketingu i medijima, i na terenu i na tribinama se uglavnom nalaze oni imućniji. Nogomet koji mi danas gledamo uglavnom igraju „bogataši“, a to je prije 160 godina bilo nezamislivo.

Prvi nogometni klub je nastao 1857. godine i zvao se F. C. Shefild. S obzirom na činjenicu da je taj grad bio centar čeličane i obrade željeza nije iznenađenje zbog čega su Craswick i Prest upravo ovdje osnovali prvi zvanični tim. Kombinacijom pravila iz Londona i Šefilda došlo se do jedinstvene igre koju danas poznajemo. Zaista je bio dug put od korištenja čvrstih greda umjesto užeta za golove do uvođenja VAR-a prije nekoliko godina.

Klubovi koji su nastajali baštinili su neku kulturu, a njihovi navijači bili vezani za osnovnu privrednu granu kojom se bave. Dovoljno je pogledati klubove u Londonu da bude jasno na koji način su se dijelile „navijačke strasti“. Za Arsenal (topnici) su navijali oni iz vojnog logora sjevernog Londona, a za Totenham trgovci iz Jevrejske četvrti. West Ham je za sebe vezao rudare i radnike u željezari (čekičari), a QPR je bio policijski klub. Fulham je osnovan kao klub vjernika iz lokalne crkve, a Čelzi obuhvatio centralni London. Možda su navijači Milvala najzanimljiviji sa sloganom – „niko nas ne voli, ali nas nije briga“. Dovoljno je reći da je klub osnovan u pubu gdje su se okupljali radnici s lučkog doka – sve ostalo je legenda.

Klubovi su često, u buđenju nacionalne svijesti, bili zaštitnici i čuvari „naroda i vjere“. Primjer Atletika iz glavnog grada Baskije je jedan od poznatijih. Za njega možete igrati samo ako ste etnički Bask ili rođeni u Baskiji. Zanimljivo je da je za ovu ekipu igrao Lizarazu, čuveni Bask iz Francuske. Dakle, nogomet kao sport bi trebao zbližavati ljude, ali se često dogodi upravo suprotno – on bude osnova gradnje „zida“ i različitosti. Na ovaj način nastaju suparnici u sportu na terenu, a to se veoma brzo preselilo na tribine na kojima navijači daju podršku svom klubu. Često podrška svom timu preraste u nepoštivanje i vrijeđanje protivničkih igrača i navijača.

Čuvari tradicije

Posebnu važnost imaju utakmice koje se zovu „derby“. Često se radi o klubovima iz istog grada ili regije pa se dešava nešto mnogo veće od „šutanja lopte“ i običnog rezultata. Činjenica da su klubovi „čuvari“ neke tradicije nudi spektakl koji prevazilazi klasičnu igru i trčanje 22 igrača na terenu. Često se iza tih 90 minuta kriju mnogo veće stvari iz prošlosti koje navijači prenose „s koljena na koljeno“. Nekada mržnja prema protivniku bude jača od ljubavi prema svom klubu.

Najemotivniji derbi na otoku nije u Engleskoj nego u Škotskoj. U Glazgovu dva kluba, Celtic i Rangers, kroz prošlost se sukobljavaju zbog svega što se dešavalo na ovom prostoru. Za Celtic navijaju katolici koji teže oslobođenju od krune iz Londona, a za Rangers unionisti i protestanti. Dovoljno je bilo vidjeti transparent navijača Celtica kada je umrla kraljica Elizabeta da bude jasno kolika je mržnja. „Green brigade“ često vrijeđaju „krunu“. I u Edinburgu je slična situacija, samo na nešto manjem nivou. Navijači Heartsa su protestanti, a Hiberniansa katolici. Dakle, vjerski sukob se prenio na nogometne terene.

Iako Mančester i Liverpul imaju svoje gradske derbije (u Liverpulu se zove Mersesajd derbi zbog istoimene rijeke), mnogo je veći rivalitet između dva grada. Kada je Mančester napravio kanal koji je od njega napravio bitnu luku i ekonomsku stagnaciju Liverpula, javio se društveni problem između dva grada udaljena 30 kilometara. Danas se to osjeti i na Old Trafordu i na Anfiedlu. U Londonu je najveći derbi sjevernog Londona, ali po rivalitetu je najopasniji „Dockers derby“ u kojem igraju West Ham i Milwall. Zbog nečega što se desilo sredinom XVII stoljeća u Engleskoj najgori je „Tyne Wear derby“ između Newcastla i Sunderlanda. Ostala je vječna mržnja između dva grada zbog protestantske invazije 1651. godine.

Nogomet s druge strane La Manša ima sličnu prošlost. Dva grada koja su izgradila brane (dam) na rijekama se kroz historiju bore za trgovačku prevlast. Upravo je to uzrok sukoba navijača Feyenorda iz Roterdama i Ajaxa iz Amsterdama. Ajax potječe iz jevrejske četvrti, a navijači Utrehta su kažnjeni prije deset godina zbog antisemitskog navijanja na stadionu. Iako je danas PSG veliki tim, najveći derbi Francuske se igra u dolini Rone gdje Lyon i St. Etiene odmjeravaju snage. Ovome treba dodati i poseban tretman klubova u Marseju. Na Korzici Bastija i Ajaccio se ne libe pokazati svoje antifrancuske stavove.

Španija je posebna priča. Zbog nipodoštavanja Katalonije, posebno u periodu generala Franka (Franco), El Clasico između Reala i Barselone je mnogo više od igre. Po međusobnoj mržnji ne zaostaje ni gradski derbi u Madridu kao ni veliki derbi između Betisa i Sevilje. Baski i njihov odnos prema Madridu je više nego specifičan. Prije nekoliko godina, na finalu kupa između Atletik Bilbaoa i Barselone, nije se moglo čuti čiji navijači više zvižde na himnu Španije.

U Italiji je nekoliko derbija. Po broju titula suparnika najveći je onaj u Milanu (della Madonina) koji nosi naziv po kipu na vrhu katedrale Duomo. Inter i Milan igraju na istom stadionu koji se drugačije zove zavisno od domaćina (Đuzepe Meaca i San Siro). Derby della Capitale igraju Roma i Lazio, a della Mole Juventus i Torino. Vjerovatno najgori gradski derbi u Italiji, imena della Laterna, igra se u Đenovi između istoimenog kluba i Sampdorije.

Strast navijača

Svaka tačka Planete ima neki svoj derbi gdje se sukobljavaju prošlost, tradicija i drugačije boje. U Pragu igraju Sparta i Slavija, u Beču Rapid i Austrija, a Legija iz Varšave ne voli krakovsku Vislu sa juga Poljske. U Kopenhagenu desničari tog kluba nasrću na radničku klasu Brondbija, a u Rurskoj oblasti su nekada Borusija i Šalke imali svoj sukob. Propast rudnika u Gelzenkiršenu je gurnuo Šalke u drugu ligu pa nema tog derbija. Danas je politički najveći derbi Njemačke između ljevičara St. Paulija i desničara iz Kiela. Zanimljivo da Herta i Union iz Berlina igraju „prijateljski“ gradski derbi.

Grčka i Turska su pojam fanatičnih navijača. U Atini je Panatinaikos koji ne podnosi klub iz luke Pirej – Olimpijakos. Tu su još i klub grčkih izbjeglica iz Turske AEK (slovo K označava Konstantinopolis) te tim komunista Atromitos. U Solunu Aris i još jedna ekipa Grka iz Turske, PAOK, odmjeravaju snage na terenu i van njega. Najveći turski grad je iznjedrio tri velika kluba s velikom mržnjom među njima. Fenerbahče i Galatasaraj imaju „poseban“ odnos, jer igraju „interkontinentalni derbi“. Fener dolazi s azijske, a Galata s evropske strane Stambola. Nekada dolazak ovih navijača više liči na iskrcavanje na Normandiju nego na posjetu sportskoj manifestaciji.

Izvan Evrope postoje brojni derbiji. Latinska Amerika je specifična jer je nogomet dio DNK-a. U Brazilu treba izdvojiti Paulista derbi između Palmeirasa i Korintijansa te čuveni Fla-Flu koji igraju Flamengo i Fluminense na Marakani u Riju. Može se reći da je mržnja na zavidnom nivou, a sukobi navijača stalna kategorija. Vjerovatno je „derbi svih derbija“ Superclasico između Boca Juniorsa i River Plate. Gradski derbi Buenos Airesa, bez obzira na to da li se igra na Bombonjeri ili Monumentalu, privlači pažnju navijača širom Planete. Postoji društvena razlika jer su za Bocu navijali radnici, a za River bogatija publika. S vremenom se to promijenilo, ali je strast ostala.

Marokanska Kazablanka je dom derbija između dva velika kluba. Sastaju se zeleni iz Raje i crveni iz Wydada. Slično je i u Kairu gdje igraju Al Ahly i Zamalek. Na jednom njihovom susretu je bilo 120.000 navijača. Inače, Al Ahly je poznat po činjenici da je najtrofejniji klub na svijetu, a 79 njegovih navijača je izgubilo život na stadionu u Port Saidu 2012. godine.

Svakako su značajni nogometni derbiji u ovoj regiji. U Beogradu „Večiti derbi“ igraju crno-bijeli Partizana i crveno-bijeli Crvene zvezde. Ovaj susret je davno prevazišao sportske okvire. Najveću utakmicu u Hrvatskoj, koji je susret regija, igraju Dinamo Zagreb i Hajduk iz Splita. „Vječni derbi“, kako se zove ova utakmica, uvijek pokaže mnogo više od samog sporta. Torcida i BBB se često sukobljavaju, a nogometni rivalitet je samo inicijator istog.

Ovog vikenda u Sarajevu se igra zvanično 154. sarajevski derbi. Na Grbavici će se na terenu sastati Željezničar i Sarajevo, a na tribinama Manijaci i Horde zla. Ovo je najveća sportska manifestacija u gradu na Miljacki koji bude podijeljen tog dana na „plavu“ i „bordo“ boju. Statistika kaže da je Željo uspješniji sa 39 pobjeda u odnosu na 37 Sarajeva, a 57 neriješenih susreta pokazuje da je teško biti favorit u derbiju. Ono što je najvažnije jeste da uživamo u potezima igrača i pjesmama navijača te da se sportski spektakl istinski prikaže u najboljem svjetlu. Neka pobijedi bolji...

Nogomet je davno prestao biti zabava radničke klase. Ogromna sredstva se ulažu, ali i ostvaruju kroz ovu najvažniju (sporednu) stvar na svijetu. I pored novca, sjaja, skupih odijela i blještavila reflektora, ništa ne može zamijeniti strast i emocije navijača koji pjevaju svom klubu. Tu emociju najbolje pokazuje rečenica koju koriste Italijani kada prilaze djevojkama:

"Sei bella come un gol an 90!“ – „Lijepa si kao gol u 90. minuti!“

Živa istina!

Srce na terenu

Svaki klub, osim svog „backgrounda“, ima i heraldiku. Grb i boje kluba navijači brane kao što su se nekada branile ratne zastave u srednjem vijeku. Često se od igrača traži, onako metaforički, da se bore do „zadnje kapi krvi“ i da „ostave srce na terenu“. Kada se na taj način posmatra ljudska psiha, jasno je da se nije mnogo toga promijenilo od perioda Koloseuma i gladijatora. Često se emocije navijača koriste u razne svrhe – od ekonomije do politike. U suštini bez navijača i njihovih emocija nijedan sport nema onaj značaj koji bi imao kada bi postao „sterilan“.