Tog 15. oktobra 2013. godine dan je trajao kao rijetko koji. Svaki Bosanac i Hercegovac ma gdje bio na planeti željno je iščekivao kada će početi. I napokon je počelo. U 19.00 sati po srednjoevropskom vremenu počela je historijska utakmica Litvanija – Bosna i Hercegovina.
Bilo je to 90. minnuta zbog kojih nam je srce ubrzano lupalo. Bili smo jači od Litvanije i trebala nam je pobjeda za put na Mundijal u Brazil.
Međutim, Litvanci su imali neki čudan, i više nego sportski motiv, da nam to onemoguće. Branili su se na sve moguće načine, a Grci su vrebali svoju šansu, jer smo u posljednje kolo ušli s istim brojem bodova. Mi smo imali prednost jer smo ih pobijedili u Zenici i remizirali u Atini, ali nam je trebala pobjeda u Kaunasu.
Mučili smo se, teren nam nije baš bio naklonjen. Ukupno smo u tom susretu šutirali 18 puta, a sedam puta u gol. Izveli smo i 10 kornera. Ali mreža je mirovala, a frustracija rasla. Završeno je poluvrijeme, a mi još nemamo gol vrijedan Svjetskog prvenstva.
A onda.
Vedad Ibišević je pogodio u 68. minuti. Kosmosom je odjeknulo ono Marjanovo Vedatore, Vedatore. Jedna mala zemlja, okupirana svim mukama i nedaćama, konačno je imala razloga za radost. Jedna mala zemlja trasirala je put na Svjetsko prvenstvo.
Do kraja utakmice rijetko je ko gledao kako se igra, svi su gledali u sat i proklinjali vrijeme. Vrijeme je opet teklo sporto.
Ali dočekali smo.
Slavlje je moglo početi. Slavilo se u Kaunasu, Sarajevu, Banjoj Luci, Bihaću, Mostaru, Zenici, ...
Tu čarobnu večer za bh. fudbal u dresu nacionalne selekcije igrali su: Asmir Begović, Avdija Vršajević, Ermin Bičakčić, kapiten Emir Spahić, Miralem Pjanić, Vedad Ibišević, Zvjezdan Misimović, Edin Džeko, Sejad Salihović, Senad Lulić i Haris Medunjanin.
Adnan Zahirović je u 71. minuti zamijenio Vršajevića.
U Kaunasu su priliku sa klupe čekali: Jasmin Fejzić (golman)
, Asmir Avdukić (golman), Boris Pandža, Emir Rahimić, Miroslav Stevanović, Senijad Ibričić, Edin Višća, Izet Hajrović i Toni Šunjić.
Pape prvi i jedini
Safet Sušić je prvi i trenutno jedini selektor koji je reprezentaciju Bosne i Hercegovine odveo na neko veliko takmičenje.
Od 3. marta 2010. godine, kada smo u prijateljskoj utakmici pobijedili Ganu na Koševu (2:1), do poraza od izraela u novembru 2014., Pape je skupio 49 utakmica.
Pod njegovim vodstvom reprezentacija BiH slavila je 23 pobjede. Zabilježio je i devet neriješenih rezultata i 17 poraza.
Nakon ispadanja sa Svjetskog prvenstva i lošeg otvaranja kvalifikacija za Euro 2016, Pape je smijenjen. Rastanak s pojedinim igračima i Fudbalskim savezom bio je sve, samo ne korektan. Plasman na Svjetsko prvenstvo već je tada bio zaboravljen.
Džeke su se bojali svi
Edin Džeko odigrao je kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo na najvišem nivou.
Ukupno je odigrao 900 minuta i postigao 10 golova.
Postigao je dakle trećinu golova naše selekcije.
Bio je drugi strijelac evropskog dijela kvalifikacija, a ispred njega je bio Robert Levandovski (Lewandowski), s golom više.
Uz Vedada Ibiševića (osam golova) bio je jedan od najzaslužnijih za plasman na Mundijal.
I kada nije pogađao bio je jedan od najzaslužnijih za pobjede.
Među najvažnije golove svakako spadaju ona dva u Zenici protiv Grčke.
Bog nam je poslao Hajrovića
Iako smo te kvalifikacije igrali na visokom nivou, kao po tradiciji, naša reprezentacija dovela se u situaciju da sve rješava u posljednjim mečevima. Četiri utakmice prije kraja BiH je u Zenici igrala sa Slovacima. Pečovski (Pečovsky) nam je dao gol i zakomplikovao sve. Ali, sve smo vratili u Žilini.
Teška je to bila utakmica za gledanje, ali u takvim mečevima pobjede su najslađe. Hamšik (Hamsik) nam je dao gol u 42. minuti. A nama je trebala pobjeda. Ermin Bičakčić je pogodio u 70. minuti za 1:1. U 76. minuti u igru je ušao Izet Hajrović, koji je prije te utakmice odigrao samo osam minuta za nacionalnu selekciju. U 78. minuti osigurao je mjesto u srcima svih ljubitelja fudbala u BiH. Bio je to gol za 2:1 i mi smo ponovo imali plasman na Svjetsko prvenstvo u svojim rukama.
