Pjevačica Seka Aleksić prošla je kroz teško djetinjstvo, o čemu je nekoliko puta javno govorila. Bolna sjećanja ostaju s njom i danas, a odnose u porodici, posebno s ocem, detaljno je opisala u jednom razgovoru.

- Za vrijeme rata potpuno smo prekinuli kontakt. Moj očuh je sa mnom učio historiju, to nikad neću zaboraviti – on čita naglas, a ja pokušavam zapamtiti dok razmišljam šta ću večeras obući. Toliko se trudio oko mene, jadničak. Učili smo historiju, srpski, njemački… Zaista se trudio, i vjerujte mi, toliko sam osjećala da je on moj tata, moj zaštitnik, muškarac koji mi je nedostajao kroz cijelo djetinjstvo, pa i danas. On je to dobrim dijelom nadoknadio, ali ključna je bila mama, koja je uvijek govorila da je moj tata najbolji, divan čovjek, da samo kad popije nije dobar – ali ne da nije dobar, nego je malo preke naravi. Mama nikad nije rekla ništa ružno o tati i uvijek me učila da je tata – tata, i da niko drugi to ne može biti – prisjetila se Seka u razgovoru za Blic.

"Nije trebao piti"

- Iako sam, kad sam odrasla, jasno shvatila kakav je moj tata bio. Moj tata je bio najbolji čovjek na svijetu. Imao je ogromno srce, ali alkohol mu nije prijao. Nije trebao piti, jer kad popije, postane drugi čovjek – i dalje emotivan i dobar, ali jako ljubomoran. To nije bilo dobro samo za moju mamu, a za sve drugo je bilo u redu. Mama nikad nije prevarila tatu, nije bilo takvih situacija u njihovom braku, ali eto, on je bio ljubomoran i imao je takve sklopove. A bio je toliko dobar da je, kad dobije platu, dijelio ljudima, komšijama… Tata je bio divan čovjek i ponosna sam na njega, bez obzira na sve te situacije između njega i mame. Naravno, kao čovjek i kršćanka, sve sam mu oprostila i zaboravila. Kad je neko dobar, te lijepe stvari ti ostanu i trudiš se da samo njih pamtiš – istakla je pjevačica.

Ponovno stupili kontakt

- Tata i ja smo tokom mog odrastanja izgubili kontakt jer smo pobjegli, otišli u drugu državu, a on u Austriju. Tada su postojali samo fiksni telefoni, bilo je teško naći jedno drugo. Ali došao je trenutak kad smo se pronašli. Moja tetka je otišla u Austriju kao izbjeglica, a mi s očuhom u Banju Koviljaču. Tetka je pronašla tatu u Beču – on je bio njen zet, a cijela mamina porodica ga je obožavala. Tako smo stupili u kontakt, tetka je dala broj od komšinice, i on je nazvao. Ali, iskreno, kad je tata zvao, nisam osjećala da pričam s tatom. Čudan je to osjećaj. Sve me podsjetilo, znam da je to moj tata, ali bio je to šok. Toliko sam se šokirala da nisam mogla prepustiti emocijama, samo sam razmišljala šta će reći moj očuh Milan, hoće li mu biti krivo što me tata zove. Na kraju je sve prošlo normalno, mislim da je on bio najsrećniji od svih što je tata zvao – prisjetila se Seka.

Emotivan susret

Kako kaže, u tom trenutku bila je ljuta na oca, ali kad ga je vidjela, sve je nestalo.

- S izdavanjem prvog albuma, kad sam krenula u Beč na nastupe, moj tadašnji menadžer i partner mi je rekao: ‘Pošto idemo u Austriju, bilo bi lijepo da pronađeš tatu.’ Rekla sam: ‘Dobro, pronaći ću ga, hajde.’ Tada sam već bila starija, malo ljuta na njega jer sam shvatila kad je bio dobar, kad nije, i zašto nije, ako je mama bila dobra. Ali sve se to zaboravilo kad smo se sreli, zagrlili i vidjeli. To je bilo jako teško i emotivno – rekla je Seka.

- Moj tata je bio jako emotivan čovjek. Mogao je zaplakati kad vidi siroče kako prosi na ulici. Takav je bio, i ja sam to povukla na njega, ista sam. Mene potresne slike, posebno s djecom, izuju iz cipela. Trebam vremena da se saberem, vjerovatno i zbog mog djetinjstva me to još više pogađa. Ali taj naš susret bio je jako stresan za oboje. Dva sata smo se samo grlili i plakali – rekla je Seka. 

Na pitanje: „Sjećate li se rečenice, kako vam se obratio?", pjevačica se rasplakala: „Joj, nemojte to… Nisam planirala plakati… Bila sam mršava kao mala, zvao me Žilo i samo je rekao: ‘Gdje si ti bre Žilo?’ I to je sve. Dva sata smo samo sjedili, on je plakao, a ja, iako odrasla, nisam znala ni šta da ga pitam.“