Jedan od najpopularnijih pjevača narodne muzike s ovih prostora, i to već punih 40 godina, Mile Kitić (71), bio je nedavno specijalni gost Sabora narodne muzike u Beogradu na kome mu je uručeno priznanje Nacionalni estradno-muzički umjetnik Srbije, koje dodjeljuje Savez estradno-muzičkih udruženja (SEMUS).

Tom prilikom pjevač rođen u Bosni i Hercegovini za „Dnevni avaz“ je dao veoma otvoren intervju.

 „Južni vetar“

- Raduje li Vas održavanje festivala koji njeguje narodnu muziku?

- Izuzetno me raduje jer sam i ja, na neki način, kao i ovi mladići i djevojke koje sam vidio ovdje, počeo ovako. Ja sam na Ilidži, na festivalu održanom 1980. godine, pobijedio, a poslije sam se takmičio na još nekoliko festivala i zato mi je drago što se pokreću i ponovo održavaju ovakvi festivali da bi se očuvala naša narodna muzika, ona prava. Mada je sada sve otišlo u komercijalu, ali da sad previše ne pametujem.

- Ko Vam je na počecima bio najveća podrška?

-Ja sam počeo u Sarajevu da pjevam mlad, po brojnim kafanama, tako se tada kretalo. Nisam odmah mogao doći negdje i izbiti u prvi plan. Pa sam išao i na vježbanje, na korepeticiju, radio sam s tamburaškim orkestrom, s orkestrom Jovice Petkovića, snimao za arhiv Radio Sarajeva, pa su tek onda stigle ponude za snimanja ploča. Tako sam prvu ploču snimio s Mijatom Božovićem i Damjanom Babićem. Božović, koji mi je bio najveća podrška u tim mojim počecima, bio je muzički urednik na Radio Sarajevu i komponovao mi je pjesme. Sjećam se kad sam prvu singlicu donio kući, nisam mogao da spavam tri dana. Znači tad je snimiti ploču bila velika stvar.

- Vašu karijeru je kasnije obilježio “Južni vetar”. Da li ste u kontaktu s kolegama s kojima ste tada nastupali zajedno?

- Prije „Južnog vetra“ sam snimio šest singlica, tada su one imale prednost, onda sam tek snimio jedan album s Draganom Stojkovićem Bosancem. Ali bio sam u jednom trenutku i pomalo razočaran u tu scenu, pa sam otišao u Ameriku, ali sam se brzo vratio. Onda sam 1982. godine bio gost Tomi Zdravkoviću na ljetnoj turneji, također sam bio gost Hanki Paldum na koncertu u Domu sindikata u Beogradu i onda me tu čuo Mile Bas i tada 1984. godine sam prešao kod njega u produkciju “Južni vetar”. Tada je sve krenulo, “Južni vetar” je baš bio zavladao…I bez obzira koliko je u to vrijeme bilo i kritike na račun te muzike, tog zvuka, “Južni vetar” je ostavio jak trag.

Tu je ćale

- Čujete li se s Kemalom Malovčićem, Šemsom, Draganom Mirković?

- Čujemo se i viđamo ponekad. Kemal sve manje radi, čujem se i sa Šemsom, bili smo zajedno na Jahorini na otvaranju zimske sezone, pjevali smo svi zajedno, nas četvoro. Kako rekoh, Kemal i Šemsa sada manje rade, a Dragana i ja više nastupamo, ponekad i zajedno, pa smo sad skoro bili u Minhenu. U svakom slučaju, lijepo je bilo to vrijeme sa “Južnim vetrom”.

Ž5 = Nismo završili priču o festivalima…Kolika je razlika nekadašnjih festivala, da pomenemo ponovo Ilidžu, i ovih današnjih?

- Prvi put sam na ovom festivalu, znam da je tek nedavno pokrenut, i vidjet ćemo kako će dalje biti. A ja sam se, kao što sam rekao, pojavio na Ilidži kada je festival bio već zaživio i bio najpopularniji u to vrijeme. I koncepcijski ovaj Sabor je sličan Ilidžanskom festivalu, imaju po dvije polufinalne večeri, pa finale treću noć… Rado se sjećam festivala na kome sam pobijedio (prva nagrada novinara, druga nagrada publike i druga nagrada žirija, op. aut.) s tim da prethodno moram da kažem da je tad na festivalima bio sistem da autori najprije pošalju pjesme, pa se onda određuju pjevači koji će ih izvesti.

I ja kad sam se vratio iz Amerike, kaže meni Mijat Božović da ima jednu lijepu pjesmu “Mala iz Novog Pazara”…Ja sam se nećkao, pitao ga ima li neku drugu, međutim on je insistirao na toj. I “Mala iz Novog Pazara” me vinula u vrh, iako su, recimo, tada na festivalu pjevali i Mitar Mirić s “Umreću bez tebe, nevjero moja”, pa Sejo Pitić “Topla zima, plava žena”, Marinko Rokvić “Snegovi beli opet veju”, sve odlične pjesme… Sad ne pratim ovaj, i neke druge festivale, ali Ilidža je bila zaista jak festival, baš jako popularan i značajan za svakog izvođača koji se pojavi na njemu, a pogotovo ako osvoji i neku nagradu.

- A zašto ne pratite nove festivale?… Vidim da ste preplanuli, pa možda ste previše na odmorima, na kupanju i sunčanju?

-Da, da… Pa, bio sam u Dominkani, kod supruge, što je sasvim normalno… Bio sam da posjetim svoju Martu. Dugo je bila tamo sama.

- A da li ste pratili nedavnu situaciju kada je vašoj kćerki Eleni, kolegica Mahrina, kako se navodilo, uzela ideju za pjesmu i za spot. I da li savjetujete kćerku kako da postupi u takvim situacijama, posebno kad se prvi put susretne s nekim stvarima?

- Elena je vrlo nedostupna medijima, ja ne znam zašto, ali ona je odlučila tako i ja neću tu da se mnogo miješam, to je njen izbor, ne ide ni da gostuje u televizijskim emisijama. Ona bira i snima nove pjesme, i radi to vrlo opušteno, nema nikakvih problema…Tu je ćale, na kraju krajeva. Tako da je podržavam, a ona radi ono što hoće, radi tu neku drugu vrstu muzike, voli je i radi, sarađuje s ljudima koji su u istom tom fazonu. A, za taj slučaj što ste pitali, nisam ni znao, sve dok nisam slučajno pročitao u novinama. I pitao sam je šta se dešava, pa sam joj rekao ‘nemoj se ti, sine, ništa sekirati, ni prepucavati. Ako je neko uzeo pjesmu, onda nemaš ti pravo, ima pravo autor pjesme. Ne možeš ti kao izvođač da istupaš u prvi plan’. Evo, sad neku moju pjesmu neko hoće da presnimi i ne pitam se ja, pita se autor. Ali, ona je više insistirala na spotu, nešto frizura, isto sve, ovo, ono, ali ja sam joj rekao ‘čim te neko kopira, znaj da vrijediš’.

- A da li vam je, ipak, žao što Elena nije krenula vašim i Martinim stopama, odnosno da se bavi istom vrstom muzike kao i vi?

- Pa, ne znam kako bi to bilo i da li je to baš neophodno…

 Zajednički trag

- Kako pjeva narodnjake?

- Odlično. Međutim, vremena se mijenjaju. Ja sam već pričao o zvuku “Južnog vjetra”, koji je ostavio trag, a sad da snimim istu takvu pjesmu, iste boje, zvuka, mislim da ne bi prošla, jer mijenjaju se vremena, ukusi, trendovi. Smatram i da ima divnih djevojaka, posebno u „Grandu“, koje danas pjevaju narodnjake, ali u suštini su druga vremena. I za Elenu je bolje što se opredijelila za drugi pravac, moderniji, i što je krenula tim putem.

- Snimili ste duetsku pjesmu iako ste se vi nećkali?

-Istina je, ja nisam bio za to. Meni ste i vi iz medija često govorili zašto ne snimim sa kćerkom nešto, ali nekako mi je to uvijek bilo… Ne znam kako da objasnim… Da snimaju duet otac i kćerka, pa otac i sin… A s druge strane, kada smo Elena i ja u pitanju, to su dva svijeta u muzici, ona voli jedan pravac, ja volim nešto drugo. Međutim, pokojni Laća mi je donio strašnu pjesmu i meni se to svidjelo. Tada sam pitao Elenu, ona je rekla da hoće, uradili smo i odličan spot i to je dobro u smislu da ipak nešto takvo ostane iza nas, da li ću ja pjevati još mjesec, godinu, pet godina, nije bitno, ali neka ostane iza nas neki zajednički trag, zajednička pjesma.

Svađe sa suprugom

- Često se piše o vašem braku s Martom, pitaju se ljudi kako to kod njih funkcionira, Vi ovdje, ona opet u Dominikani…?

-Pa, snalazimo se oboje… Mnogi nas pitaju o tome, mi smo dugo zajedno, razumijemo se, radimo na kraju krajeva isti posao, imamo povjerenje jedno u drugo i probleme te vrste, muško-ženske, bračne, nismo imali.

Mi smo se najviše svađali oko sitnica, pa onda i oko Elene. Ja sam popustljiv, ona je stroga bila i onda se zakačimo. A ovih problema druge vrste, stvarno nije bilo. Ona normalno putuje, voli to, u Dominikani smo kupili stan i ona voli da bude tamo, voli toplo vrijeme i ja mislim da je bolje tako nego da je ovdje i da stalno kuka: „Jao, boli me ovo, jao, sad ovo“, a tamo joj sunce odgovara i prija joj. I ja sam sad bio tamo skoro dva mjeseca. Otišao sam 10. januara, vratio se početkom marta i stvarno mi je bilo divno. Budući da ulazim u neke jake godine, vjerovatno ću i ja početi da više vremena provodim tamo.

- Nažalost Sinana Sakića nema više. Mi ostali iz „Južnog vetra“ održavamo kontakte, u onolikoj mjeri koliko ovaj brzi ritam življenja dozvoljava.