Šerbedžija u Londonu snima seriju Slow Horses, u produkciji Apple TV+. Glavnu ulogu igra slavni Geri Oldmen (Gary Oldman), a Šerbedžija ima vrlo zapaženu rolu, nastupa u četiri epizode, uvijek s Oldmenom. Kako je to prvi tako veliki projekt u Apple produkciji, angažirali su najveće zvijezde, također oskarovce Kristin Skot Tomas (Kristin Scott Thomas), Oliviju Kuke (Cook), Džonatana Prajsa (Jonathan Pryce)...

Riječ je o projektu koji će, kao Hamlet nekada, biti jedna od najvažnijih uloga Šerbedžijine karijere s obzirom na to da je riječ o seriji s velikim umjetničkim pretenzijama.

- Ta me uloga inspirira i intrigira, fantastičan je scenarij, dijalozi su izvanredni, puno je zanimljivih i lijepih replika, intelektualno superiornih dijaloga na liniji najboljih pasaža između Raskoljnikova i istražitelja Porfirija Petroviča u romanu "Zločin i kazna" Fjodora Mihajlovića Dostojevskog, kazao je u velikom intervjuu za Telegram.hr.

Ambiciozne serije istisnule film

Oldmen i Šerbedžija igraju šefove dviju špijunskih organizacija, Oldman je engleski agent, a Šerbedžija ruski, dvostruki špijun. Serija je prepuna politike, ubistava, smaknuća, atentata, rasni krimić.

Ima i ljubavi, no ona nije banalna već je prikazana na krajnje delikatan način. Šerbedžija tvrdi da to nije slučajno jer eksplicitne ljubavne scene više ne privlače publiku i ne prodaju film kao nekada.

Također, kaže da ime reditelja i glumaca ne privlači publiku, već je ona danas gladna kvalitetnih i zanimljivih priča.

Rade Šerbedžija je bez sumnje jedna od najvećih umjetničkih pojava u nas. Vrhunski je glumac, o čemu svjedoči njegovih 200 uloga u filmovima i serijama te više veličanstvenih likova koje je odigrao na pozorišnim daskama. Nastupio je u stotinama predstava na prostoru bivše Jugoslavije.

Istodobno, nema mu premca u svestranosti. Napisao je dvije autobiografske knjige proze „Do posljednjeg daha“ i „Poslije kiše“ te tri knjige poezije „Promjenljivi“, „Crno, crveno“.

Slušajući s koliko strasti i energije govori o svojim filmskim ulogama te nastupima u serijama, nemalo začuđeni zaključili smo da mu igranje pred kamerom, predstavlja veće zadovoljstvo nego nastupati u teatru. A samo još donedavno Šerbedžija je tvrdio da mu je igranje na daskama pozori te neposredan dodir s gledateljima užitak bez premca.

- Priznajem da mi je film postao veća strast. I to u smislu da više uživam glumiti na filmu nego u pozorištu.

Na pitanje kako objašnjava takav obrat, Šerbedžija objašnjava kako je pravu snagu filmske glume osjetio kad je, barem mu se tako čini, postao spreman snimiti krupni plan na filmu.

- Kao mlad glumac to nisam osjetio ni znao, i tek sam u svojim zrelijim godinama otkrio što je krupni plan.

Zbog toga se često sjeti velikog prijatelja i fantastičnog glumca Paje Vujisića.

- Uvijek me upozoravao: Je... filmsku glumu burazeru, važan je samo krupni kadar, glumi kako hoćeš, ali glumac živi samo u krupnom planu.

Samo krupni plan

Upravo je krupni plan, tvrdi Šerbedžija, napravio najveće svjetske filmske zvijezde, to je tajna uspjeha Johna Waynea, Roberta De Nira, Dustina Hofmana, Genea Hackmana…

- Kad glumac postane majstor igranja krupnog kadra, tada se približi onomu što kamera u dokumentarnom filmu otkriva kad snima ljude, a da oni to ne znaju. To znači da nema glume, odnosno da se glumac približio i do 90 posto savršene uvjerljivosti. Glumac kojem moraš staviti kapi u oči da bi mu potekle suze, nikad ne izgleda dobro, jer te suze nisu došle iznutra, one ne odražavaju prave emocije.

Premda je nastupao u velikim serijama, među ostalim, u kultnoj engleskoj istorijskoj drami Downton Abbey te u planetarno popularnoj Crnoj listi televizijske mreže Fox, priznaje da u početku nije bio njihov ljubitelj.

- Serije su se radile samo zbog želje za zaradom, na brzinu, bez ikakvih umjetničkih vrijednosti.

Stoga ga sada veseli što se ova serija realizira gotovo na filmski način.

- Scene se ponavljaju bezbroj puta dok redatelj ne dobije što želi, nema razlike između snimanja filma i serije.

Zbog toga, objašnjava, ti televizijski projekti sve više ugrožavaju filmsku industriju, film gubi svoju dosadašnju poziciju, a istiskuju ga ambiciozne serije.

- Ljudi će se ipak vratiti u kina.

Na primjedbu kako su televizijske serije u nas zapravo spasile mnoge glumce, televizijske i filmske radnike, Šerbedžija odgovora kako nije dovoljno kompetentan govoriti o tome.

- Uljuljkao sam se u svoju privilegiranu situaciju da ne gledam televiziju. Krenulo je to iz prezira prema informativno političkim emisijama koje su pune pristranih i lažnih izvještaja, pa ako čovjek želi sačuvati svoj integritet, ne smije ih gledati niti o njima razmišljati.

Zbog toga je njegova supruga, redateljica Lenka Udovički, izbacila televizor iz kuće.

- No kupila mi je veliki ekran na kojem možemo gledati sport ili poneku seriju i film, tješi se Šerbedžija te dodaje da mu je Lenka glavni režiser u kazalištu i u životu.

- Kada sam se zaljubio u nju kao mladu, lijepu i pametnu djevojku, nisam ni slutio da će vrlo brzo postati zapravo glavni mlazni avion koji pokreće i mene i našu cijelu porodicu.

Uvjeren je međutim da će se film vratiti jer će se ljudi zasititi gledanja malog ekrana iz fotelje, neće im više biti zanimljivo, pa će opet krenuti u kina, na svečanost filma na velikom ekranu.

-Veliki ekran, izvanredan zvuk, energija koja izvire, vratit će ljude u kina. Pa nije svejedno gledaš li Guernicu Pabla Picassa u originalu ili umanjenu na svom mobitelu.

Rekao sam – ne!

Uloge u filmovima i serijama u svijetu se najčešće dobivaju tako da agenti velikih agencija, poput Šerbedžijine Innovative artists koja ga zastupa, čitaju scenarije i prate projekte te prijavljuju svoje klijente casting direktorima. Oni pak, kad im je neki glumac zanimljiv, predlažu ga redatelju, a onda on bira između nekoliko kandidata.

Po dolasku u London, gdje je bio potpuno anoniman, Šerbedžija je morao početi od nule te odlaziti na razne audicije.

- Jednom sam došao na casting za malu ulogu u američkom filmu, pet rečenica. Dočekao me mladi reditelj koji mi je kazao da me gledao u filmu Dušana Makavejeva Manifesto, da ga obožava kao redatelja, a i da sam ja bio sjajan.

Njih dvojica razgovarali su pola sata, pa je Šerbedžija bio siguran da će dobiti ulogu.

- Umjesto toga, redatelj me pozvao da pred kamerom pročitam tih nekoliko rečenica. Pogledao sam ga, rekao – ne, i izašao van.

Nastao je neviđeni skandal, casting direktorica nazvala je Šerbedžijinu agenciju i kazala da im više nikada ne smiju poslati tako arogantnog glumca.

- Reagirao sam tako jer sam bio zgrožen situacijom u kojoj sam se nalazio. U to vrijeme makedonski film redatelja Minča Mančevskog „Poslije kiše“, u kojem sam igrao glavnu ulogu, postao je svjetski hit, bio je kandidat za Oscara, pobijedio je na festivalu u Veneciji, a ja sam u našem pozorištu i filmu odigrao stotine uloga. A sada moram ići na audicije za beznačajne uloge da bih preživio….

Priča kako je bio toliko zgađen castinzima, da je supruzi Lenki, koja ga je vozila na audiciju za ulogu u filmu Svetac, kad su došli pred hotel Athenaeum na Hyde Parku, rekao “Produži dalje, ne idem na audiciju”.

Lenka je, priča Šerbedžija, bez riječi nastavila vožnju, i već kad su bili blizu Piccadillyja, naglo okrenula volan, vratila se pred hotel te zapovjedila – izlazi!

Šerbedžija ju je bez riječi poslušao, i, pokazalo se da nije pogriješio. Naime, kada ga je ugledao redatelj filma Phillip Noyce, odmah mu je rekao kako mu se jako sviđa način na koji je glumio u filmovima koje je gledao. Čak mu se ispričao što ga mora snimiti.

- Imao sam veliki monolog i, kad sam ga završio, Noyce me gledao i šutio. Onda je rekao – dajte da to ponovimo.

Na pitanje jesam li negdje pogriješio odgovorio mi je: Slušajte imam suludu ideju, evo vam knjiga snimanja, pročitajte ulogu ruskog generala Borisa Tretjaka, odaberite neku scenu i dođite za sedam dana.

Uloga Tretjaka bila je fenomenalna, sve je upućivalo da će film postići svjetski uspjeh, pa se Šerbedžija potrudio da odigra scenu kako treba.

- Kad smo završili probno snimanje, Noyce je izvadio bocu vina iz svoje crne torbe te natočio dvije čaše. Kazao mi je: Ovo mi se jako sviđa, no američki producenti žele za tu ulogu Antonyja Hopkinsa ili Maximiliana Schella, a ja želim vas. Poslat ću im materijal, pa ćemo vidjeti što će odlučiti.

Nakon sedam dana agent je javio Šerbedžiji da su šefovi iz Los Angelesa tu veliku ulogu dodijelili upravo njemu.

Proglasili neprijateljem

Dio ih je nastao dok je glumio iznimno zahtjevne i naporne kazališne i filmske uloge, a dio je trag mnogih, kako kaže, “teretnih vlakova koji su prešli preko mojih leđa”.

I sam se čudi kako je izdržao sve te vlakove koji su bili puni lažnih optužbi, prijetnji, podmetanja, proganjanja, zavisti… Politički sukobi pratili su Šerbedžiju gotovo cijelu karijeru. U HNK u Zagrebu nakon Hrvatskog proljeća 1971. branio je javno Miku Tripala i Savku Dabčević Kučar. Premda je po nacionalnosti Srbin, rođen je u Buniću blizu Titove Korenice, a odrastao u Vinkovcima, odmah su ga svrstali među hrvatske nacionaliste. Pa zbog toga nije dobio odobrenje glumiti Tita u filmu Bombaški proces redatelja Branka Ivande.

- No, dežurni socrealistički kritičari su, pod utjecajem pametnih pojedinaca, ušutkani, pa sam ipak mogao odigrati mladog Josipa Broza.

Početkom devedesetih preselio se u Novi Sad i Beograd gdje se 1991. oženio s Lenkom Udovički. Tih burnih mjeseci kada su počinjali ratni sukobi, našao se na udaru hrvatskih šovinista, postao jedna od glavnih meta ostrašćenih nacionalista, a među njima je bilo i nekih kolega glumaca. Zbog brojnih pritisaka, prijetnji i maltretiranja, napustio je Zagreb, ali ni u Beogradu nije mu bilo bolje.

Zbog javne osude politike Slobodana Miloševića, odmah su ga proglasili neprijateljem, prijetili su smrću obitelji i njemu, pa se morao preseliti u Ljubljanu. Kako tamo nije bilo dovoljno posla, otišao je prvo u London, a potom i u Los Angeles, gdje se kao potpuni početnik morao dva puta krvavo probijati kroz strašnu svjetsku konkurenciju. Sve to, dakako, moralo je ostaviti traga.

Moja je pozicija da igram strance

Na snimanju filma Eyes Wide Shut, Oči širom zatvorene, Šerbedžija se sprijateljio s Tomom Cruiseom i često se družio s njim i Nicole Kidman, pa je zahvaljujući tome 2000. dobio ulogu u filmu Mission Impossible 2, Nemoguća misija 2. Predsjednica Paramount Picturesa Emma Watts, menadžerica i producentica Toma Cruisea Paula Wagner te slavni redatelj John Woo pozvali su ga u Los Angelesu na ručak.

- Wagner mi je rekla: Pripremamo veliki projekt, ti si prvi glumac s kojim razgovaramo o ulozi jer Tom želi da ti budeš u tom filmu.

S obzirom na to da je čak i engleskim glumcima s engleskim akcentom teško glumiti na američkom engleskom, nije ni čudno da se s tim problemom susreo i Šerbedžija. Zbog toga je logično da je uglavnom dobivao uloge stranaca, Rusa, Grka, Talijana te likova s Balkana. I dakako pretežito negativaca jer su u većini filmova Amerikanci dobri dečki, a stranci loši.

- Moja je pozicija da igram strance, i tu se ništa ne da promijeniti, rezignirano je zaključio Šerbedžija.

Nije, govori, talentiran za jezike, ali na filmu se sasvim dobro snalazi. U jednom talijanskom filmu glumio je ribara koji je govorio na venecijanskom narječju, a chozoto je govorio tako dobro, da ga nije trebalo sinkronizirati.

Veliki Kubrick zamolio ga je da mu da neko hrvatsko prezime, pa je onda glumio Amerikanca, našeg porijekla. U filmu The Truce, Primirje, Francesca Rosija, glumio je Grka te govorio na grčkom i engleskom. Za tu ulogu dobio je izvanredne kritike i sprijateljio se s Johnom Turturrom.

- U posljednje doba, kad mi legne uloga na engleskom jeziku, osjećam se sve komfornije i ležerno.

Kako je shvatio da je mozak veliki kompjutor

Kad glumi na stranom jeziku najviše mu nedostaje improvizacija.

- Ponekad dijalozima u filmu dodajem nešto svoje, literatura mi je bliska, napisao sam dvije knjige proze i tri knjige pjesama, pa mogu uvijek kreativno surađivati s redateljima i scenaristima. Na engleskom jeziku to je, dakako, mnogo teže”

Šerbedžija kaže kako je nakon toliko tuđih tekstova koje je naučio i izgovorio i koliko ih zna napamet, shvatio da je mozak doista jedan veliki kompjutor. Priča kako je, dok je imao tridesetak godina, mogao odigrati u isto vrijeme nekoliko uloga. Hamleta, Don Juana, Richarda III, Guildensterna u kultnom tekstu Toma Stopparda, Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi, Melkiora u Kiklopu, Henryja Carra u Travestijama te monodramu Miroslav Krleže Moj obračun s njima, za koju je sam odabrao i složio teks

- Zamislite držati toliko tekstova u glavi. Naš mozak je čudo. Prava internetska stanica. No, onog trenutka kad kažu da se ta predstava više ne igra, moj mozak sam izbriše taj tekst. Bez moje želje ili naredbe, potpuno nesvjesno.

To mu, priča, otvara u mozgu prostor za nove tekstove, ali ponekad i stvara probleme.

- Kad sam početkom jula u Londonu snimao s Oldmanom jednu scenu, morao sam izgovoriti poduži tekst. Nekoliko smo puta ponavljali scenu jer se snimala filmski, iz raznih uglova, a ja ni jednom nisam pogriješio niti jednu riječ. Svi su mi čestitali, a reditelj je obznanio kako je scena snimljena.

Nakon pauze od pola sata, reditelj je zatražio od Oldmana i Šerbedžije da ponove cijeli dijalog jer ga želi snimiti iz ptičje perspektive.

- Kad je pala klapa, ja sam stajao i šutio, nisam se mogao sjetiti niti jedne jedine rečenice. Svi me gledaju i ja tada kažem, ljudi zaboravio sam kompletan tekst.

Oldman i redatelj se počnu smijati, a ja sam im objasnio da je moj mozak izbrisao taj tekst. To mu se, priznaje, prvi puta dogodilo na sceni, no kad je ponovno prošao tekst, pamćenje se vratilo pa ga je besprijekorno izgovorio.

Premda je zadovoljan karijerom koju je ostvario u inozemstvu, Šerbedžija govori da ga ipak dvije stvari smetaju.

- Ljudi misle da u američkim filmovima igram samo Ruse. I to uglavnom zato što su dva filma, The Saint i The Snatch, u kojima sam igrao naše slavenske baćuške, postali planetarno popularni. Igrao sam ja i Grke, Talijane, Nijemce, Albance i druge likove s naših prostora. A osim toga što ću drugo kad igram uglavnom strance.

Bilo je filmova u kojima sam još uvijek igrao ljubavnike

Žao mu je, napominje, što u nas nisu prikazani neki od njegovih najboljih filmova. Kao kada, kanadski film Fugitive Pieces, Uspomene jednog bjegunca, u kojem je igrao glavnu ulogu uz Stephena Dillanea i Rosamund Pike, za koju je dobio Grand Prix na Rimskom internacionalnom festivalu.

- Bilo je filmova u kojima sam još uvijek igrao ljubavnike, doduše ne mlade, nego one prave, srednjih godina. Tako sam krajem devedesetih snimio u Pragu ljubavnu priču Prag Duet s Ginom Gershon, koja je tada bila jedna od najpoznatijih holivudskih zvijezda.

Imao je i glavnu ulogu u čuvenom američkom mjuziklu South Pacific, koji je snimljen u dva djela za američku televiziju, s velikom Glenn Close, koja ga je osobno odabrala za partnera jer je bila i producent toga filma.

- Pjevao sam sve te divne pjesme i onu čuvenu, Some enchanting evening, a snimio sam i film Love life, po romanu velike izraelske spisateljice Zeruye Shalev, koji sam radio s njemačkom glumicom Mariom Schrader, koja je igrala i u filmu Rajka Grlića.