Mlada bosanskohercegovačka glumica Helena Vuković glumi jednu od glavnih uloga u novom filmskom ostvarenju bh. oskarovca Danisa Tanovića “Deset u pola”, koji se snima u bh. prijestonici.

Različiti ljudi

Atmosfera na setu je, kako je otkrila u razgovoru za „Avaz“, radna, kreativna i prožeta dubokim uživanjem svih članova ekipe, s obzirom na to da se u Sarajevu dugo ništa nije snimalo.

- Rijetko se dešava da projekt okupi toliko različitih ljudi iz različitih sektora koji s jednakim entuzijazmom i žarom obavljaju svoj posao. Svaki dan kada završim snimanje, osjećam kako mi je žao otići sa seta jer ne želim propustiti nijedan trenutak i jedva čekam novi snimajući dan - priznala je Vuković.

Igrate jednu od glavnih uloga. Šta to znači za Vas? Upisat ćete u svoj CV saradnju s jedinim bh. oskarovcem. Nadate li se da će to pomoći Vašoj karijeri u budućnosti? 

- Osim što je jedna od glavnih uloga u filmu, Lana je ujedno i moja prva profesionalna igrana uloga pred kamerama. Osjećam veliku odgovornost. Ulogu sam dobila na kastingu, a kada sam prvi put pročitala cijeli scenarij, odzvanjala mi je ogromna sličnost između nas dvije, tradicionalno-netradicionalne djevojke. Nadam se da je uloga Lane početak, divan početak, jednog novog pravca u mom glumačkom razvoju.

Nije mala stvar raditi s rediteljem Tanovićem. Pa kako je, iz Vaše perspektive, raditi s njim? 

- Naravno da nije mala stvar. O saradnji s Danisom Tanovićem, vjerovatno, mašta svaki (mladi) glumac/glumica, pa vam moram otkriti da moj kolega Kerim i ja „čestitamo“ jedno drugom skoro svaki dan. S Danisom je divno raditi. Otvoren je za sve naše prijedloge i ideje, pun podrške i strpljenja. Indikacije koje daje su jasne i imam ogromno povjerenje u njega.

Verzija savjeta

Tu su glumci koji imaju mnogo godina iskustva iza sebe, poput Izudina Bajrovića i Branka Đurića Đure. Savjetuju li Vas? Daju li Vam smjernice u razgovorima iza kamera? 

- Velika mi je čast igrati s tako izvrsnim glumcima. Fascinira me lakoća s kojom igraju, opuštenost tijela i govora, sposobnost improvizacije. Učim dok ih gledam, a naravno da sam sretna svaki put kada mi daju konkretne savjete, tehničke i glumačke. Jedan dan se Đuro našalio kako je, kao na nekoj aplikaciji, „istekla besplatna verzija savjeta“. 

 Diplomirali ste na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Kako je biti mlada glumica koja se pokušava probiti u BiH, s obzirom na generalno stanje u kulturi u našoj zemlji, a posebno sada, dok traje pandemija koronavirusa?

- U našoj zemlji postoji jedna jedinstvena formula za nezadovoljstvo mladih glumaca, a to je veliki broj diplomiranih glumaca s tri akademije u BiH, mala produkcija filmova, serija i predstava i naposljetku minimalna sredstva koja se iz budžeta izdvajaju za kulturu. Pa ipak, postoji niz pojedinačnih primjera mladih glumaca koji su brzo našli svoje mjesto pod suncem i onih koji to još nisu, a ja sam tu negdje u sredini. Prošle godine sam dobila tri uloge, a godinu ranije nijednu. Srećom, po prirodi sam veliki optimista, uvijek zahvalna i čvrsto vjerujem da će svako od nas odigrati ono što mu pripada.

Jedinstveno putovanje

Šta je Vama privlačnije, filmski ili serijski setovi ili daske koje život znače? 

- Trenutno sam ispunjena euforijom zbog snimanja, pa bih se, vođena emocijama, odmah odlučila za film. Ali ljepota glumačkog posla je između ostalog u tome što je svaki proces rada na ulozi, u pozorištu ili filmu, jedinstveno putovanje, koje nije postojalo nikada prije i koje se nikada neće ponoviti. U tom smislu mislim da postoje samo procesi koji su više ili manje privlačni od drugih, bez obzira na medij.